Petšest pitanja za Sanju Baković

Sanja Baković, osim što je i sama pjesnikinja, neumorno na svojoj platformi Odvalimo se poezijom, na brojnim tribinama, književnim večerima i festivalima, u časopisima i na portalima predstavlja pjesnikinje i pjesnike te popularizira poeziju. Na portalu Besplatne elektroničke knjige objavljeno je e-izdanje njezine druge zbirke Autobus za Trnavu iz 2020. godine koja je u vrlo kratkom vremenu zaintrigirala kako profesionalne čitatelje poezije, tako i one kojima poezija možda i nije prvi čitateljski izbor.

Autobus za Trnavu Sanje Baković vozi nas na poetsko putovanje kroz vrijeme, prostor i emocije istražujući duboke teme osamljenosti, prijateljstva, ljubavi i prolaznosti. Kao vodič na tom putovanju na periferiju grada, udaljeni otok, u daleku Indiju, Andaluziju ili samo ulicu dalje, lirski subjekt posuđuje glas ženama koje su pretrpjele društvenu i obiteljsku opresiju. Sa Sanjom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Više o ženskom pjesničkom bloku pronađite na linku, a narednih tjedana slijede intervjui s drugim pjesnikinjama čije su zbirke objavljene u sklopu bloka!

Vodiš književne večeri, promocije, razgovore, nesebično promoviraš poeziju, pjesnikinje i pjesnike na FB stranici Odvalimo se poezijom. Koja je pozicija pjesništva na hrvatskoj književnoj sceni?

Iskreno, ne bih znala koja je pozicija pjesništva na hrvatskoj književnoj sceni. Svakodnevna sam čitateljica poezije i u mojem životu i mojoj čitateljskoj sferi poezija ima važno mjesto pa moja procjena sigurno nije realna. Oko mene su uvijek nove i stare knjige poezije, antologije, prijevodi, stalno nešto nabavljam, vucaram, vraćam se pročitanom, posuđujem, rado primam, gubim, zaboravljam kome sam posudila. Riječ „scena“ u okviru književnosti izbjegavam koristiti i smatram da ne postoji organizirana „scena“. Gledam kako oni koji pišu, oni koji čitaju, uređuju i objavljuju imaju svoja mjesta u tom labirintu, kako se susreću, razilaze, slažu i ne slažu, usklađuju poglede, traže svoje oaze. Poezija je uvijek bila nešto tiša, povučenija u stražnje dvore, no čini mi se da se poezija ne da izgurati. Neka pjesnici pišu pjesme, a ta imaginarna „scena“ neka živi svoj život.

Kakvu poeziju ti osobno voliš?

Kada bih rekla da volim dobru poeziju, to bi bio jedini ispravan odgovor. Pokušat ću opisati – volim poeziju frišku, resku, suvremenu, inventivnu, pametnu, vitalnu, onu koja otkriva vrijeme u kojem jesmo, volim poeziju iz koje progovara nadasve budan pjesnik u čijoj magičnoj kutiji pisanja pjesme svoju kožu naslanjaju na tkiva intimnosti i emocionalnosti, na iskustva čitanja, na iskustva proživljenog, na političko i društveno tkivo. Ako bih sada nabrajala pjesnikinje i pjesnike koje volim, učinila bih nepravdu jer bih se naslonila na posljednje pročitano. Povodljiva sam čitateljica koja se zanosi, to je ponekad i meni smiješno. Evo ipak malo otkrivanje, nedavno sam u jednoj knjižnici vodila radionicu poezije, donijela sam polaznicima pjesme i eseje Danijela Dragojevića, pjesme Igora Isakovskog, pjesme iz prve knjige Tatjane Gromače i pjesme Mateje Jurčević. No, ima toliko dobrih pjesnikinja i pjesnika koji u mojem svijetu imaju važno mjesto i duboko poštovanje.

U zbirci Autobus za Trnavu progovaraš o ženskim pravima, nasilju nad ženama, obiteljskom nasilju, o nekim stvarnim nedogađajima u svijetu koji nas okružuje. Koliko angažiranost pomaže ili odmaže poeziji? Postoji li uopće neangažirana poezija?

Volim angažiranu poeziju, ako je dobra. Ponekad se to „angažirano“ lako oklizne i postane pamflet, vježba za trublje. I to se dogodi. No, smije se i griješiti. Zato neka se piše angažirano, a ono što je dobro, uvijek ostane i preživi trenutne mode. Ako počnemo bilo koju temu eksploatirati jer je sada njezino vrijeme i angažiranost postane smišljena i proračunata, pa to se vidi. Poezija govori sama za sebe.

Nedjelja u Autobusu za Trnavu zauzima posebno mjesto. Što je za tebe nedjelja; dan gospodnji, dan za odmor, neradni dan, dan odlaska/povratka? Voliš li nedjelje?

Nedjelja je za mene dan za zatvaranje škura, kad se mogu malo sabrati i odmaknuti od posla, dnevnog žrvnja, osjetiti gdje sam u gubljenju i nalaženju u tom prenapetom odnosu između mene same i svijeta. U tom smislu, ona je radna na drugačiji način. Da, jako volim nedjelje. Mogu se iskopčati. Pogasiti.

Mnogi su pjesmu mojim prijateljima rastu porculanski zubi pročitali kao svojevrsnu himnu generacije. Mogu li pjesnici, i umjetnici općenito, biti glasnogovornici generacije ili je to vrijeme nepovratno izgubljeno?

Pjesma koju spominjete pisana je u jednoj huji, spontanom impulsu, bez namjere da postane himna generacije, no drago mi je što je pjesma naišla na tako veliko prepoznavanje. S mnogim sam se ljudima, pjesnicima, umjetnicima i ja sama srela u ovoj pjesmi. Pjesnici i umjetnici ako naprave tj. napišu nešto dobro, iskreno, dobro izvedeno, univerzalno, mogu biti glasovi generacije, glasovi vremena u kojem se susrećemo, zaći u prostor iza podataka, iza historiografskog, iza dokumentarističkog.

Tvoja zbirka Plovna mjesta objavljena je prije nekoliko godina na stranici BEK-a i trenutno ima više od 2000 čitanja/preuzimanja. Što ti je donijelo elektroničko izdanje Plovnih mjesta? Što očekuješ od elektroničkog izdanja Autobusa za Trnavu?

Dostupnost knjige na BEK-u donijela je naravno veću čitanost Plovnih mjesta, čitali su je ljudi koji nisu mogli doći do knjige u fizičkom obliku, studenti, ljudi koji prate poeziju. Donijelo mi je i neko prepoznavanje mene kao autorice. Moram napomenuti da je vrlo vrijedan posao koji vi urednici na BEK-u obavljate jer se u postojećem tekstu u tiskanim izdanjima moguće sitne nejasnoće i pogreške ispravljaju. Čini mi se da činite knjige boljima, čitljivijima. Elektroničko izdanje Plovnih mjesta donijelo mi je i jedno malo unutarnje zadovoljstvo što je cijela moja knjiga dostupna i oni koji nekim čudnim načinima za nju čuju, mogu je pročitati, pohraniti i čitati iznova. Vjerujem da će tako biti i s knjigom Autobus za Trnavu. Knjige poezije često se tiskaju u malim izdanjima, s godinama se više ne mogu kupiti niti naručiti, a na ovaj način su uvijek tu, na dohvat ruke ili klika. Hvala vam!

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.