Petšest pitanja za Mariju Dejanović

Razgovarali smo s pjesnikinjom Marijom Dejanović povodom izlaska e-izdanja njezine zbirke pjesama Središnji god. Zbirka je objavljena na Besplatnim elektroničkim knjigama u sklopu ženskog pjesničkog bloka. Zbirku Središnji god Marija Dejanović objavila je kao pobjednički rukopis natječaja za Nagradu Zdravko Pucak. Iste 2018. godine osvojila je nagradu Goran za mlade pjesnike rukopisom Etika kruha i konja, afirmiravši se na taj način s dvije knjige. Riječ je o prilično različitim zbirkama, koje se ipak križaju u nekim dodirnim točkama, koliko je to uobičajeno za dva vremenski bliska rukopisa. S Marijom je o zbirci i pisanju razgovarao Davor Ivankovac.

Zbirka Središnji god objavljena je iste godine kada i goranovska Etika kruha i konja, te se može reći kako si pobjedom na dva pjesnička natječaja u književnost ušla s dva prvijenca. Koliko si zadovoljna s tadašnjom recepcijom svojih nastupnih zbirki i je li Središnji god prošla pomalo ispod radara kritike i čitatelja, s obzirom na to da je Etika ovjenčana znatno poznatijom nagradom za mlade pjesnike, spomenutim Goranom?

Poslala sam rukopisnu verziju knjige Etika kruha i konja na natječaj za nagradu Goran, a Središnji god na natječaj za nagradu Zdravko Pucak. Dogodilo se da su oba rukopisa pobijedila pa su tako i knjige izašle u otprilike isto vrijeme. Oba su mi ta natječaja bila divan poticaj i vjetar u leđa. Etiku sam u to vrijeme smatrala knjigom koju pišem jer je želim pokazati ljudima – ona je bila alegorija mog izbjegličkog iskustva, ali i odrastanja u patrijarhalnom društvu malog grada i, budući da se radilo o temama koje su mi danas jako bitne, imala sam veću potrebu govoriti o toj knjizi. Tako se, posljedično, o toj knjizi više i pisalo i više je se čitalo. God je, pak, u većoj mjeri bio knjiga koju sam pisala za samu sebe – iz užitka prema pisanju, iz ljubavi prema malim, svakodnevnim stvarima, prema biljkama i životinjama – i bila je osobnija i toplija. Dolazila je iz nekog mjesta koje je skrovito, mekano, pa je tako i moj odnos prema toj knjizi bio više, na neki način, neopterećen. Mislim da je odatle proizašla razlika u recepciji koju si primijetio. Danas, nakon već dosta godina, ipak vidim da sam tu knjigu možda tim svojim pristupom nepravedno zanemarila, pa mi je svakako drago da će biti dostupna online svima koji je budu htjeli čitati.

Obje zbirke pokazuju određene poetičke i stilske sličnosti, prije svega u poetizaciji mitskih narativa o prapočecima i razvoju kako zajednice tako i jedinke unutar te zajednice, te su izrazito bogate metaforom i alegorijom. Dakako, postoje i očevidne razlike, u gradaciji motiva, konceptu i općenito ugođaju, ako tako mogu reći: God je, unatoč kataklizmičkom početku, znatno vedrijeg ambijenta. Jesu li obje zbrke nastajale u isto vrijeme? Kako uopće pisati dvije očito različite zbirke istovremeno?

Pisala sam jednu po danu, drugu po noći. K tome jednu tijekom radnih dana, a drugu vikendom.

Od početnih motiva vode i poplave, koji i razaraju i stvaraju, u konačnici tekstovima protrčava mnogo lisica i lasica. Kako se ne bih odviše upuštao u osobnu interpretaciju, možeš li nam sa stanovišta autorice reći nešto o gradaciji motiva u Središnjem godu? Flora i fauna zauzimaju značajno mjesto u tvojim poetskim svjetovima, no neka bića očito odnose prevagu. Zašto su ti lasice i lisice toliko drage i pretrčavaju li i danas kroz tvoje nove stihove?

Lasice i lisice oduševljavale su me jer su to divlje životinje koje se ipak pojavljuju u gradu. Ta njihova dualnost rezonirala je s nečime u meni. One se, zbog dominacije urbane vizure, čine kao da tu ne pripadaju, gotovo kao čudesna stvorenja, a zapravo su to obične životinje koje su već jako dugo tu. Grad je taj koji se tek odnedavno širi, i to još k tome na vrlo neobičan način. Sve je u zbirci izmišljeno osim tih životinja. Na Trešnjevci, gdje sam tad živjela, doista je postojala lasica – i doista je pretrčavala cestu noću, kad nikog nema. Skrivala se oko Konzuma i tramvajske stanice. Tad sam voljela ići u šetnje po noći. Prijateljica i ja bismo hodale kvartom, pile čaj i sretale lasicu i ostale protagoniste Središnjeg goda, koje po danu nismo viđali. Sviđalo mi se što grad ima to skriveno, noćno lice, kojim je i dalje vladala priroda.

Naslov Središnji god idealan je za kritičarske i esejističke interpretacije, jer budi mnogo asocijacija i prenesenih značenja. Znamo da rast biljke ostavlja trag u poprečnom presjeku, ali istovremeno smo svjesni da ga ne vidimo dok biljku ne presiječemo, odnosno, usmrtimo. Ta podvojenost značenja osobito mi je dojmljiva u tvojoj motivskoj razradi. Što je tebi danas Središnji god: mislim i na zbirku unutar opusa, ali i na samu metaforu?

Središnji god u drvetu je najmlađi god. On je najmanji i u centru, a oko njega se šire ostali godovi. Po nekoj zdravorazumskoj logici, moglo bi se učiniti kao da je taj središnji god neka vrsta prvotnog centra, srž, duša drveta. Da je on prvi nastao, a da su ostali godovi izrasli oko njega. A zapravo je obratno. U to vrijeme, jako me impresioniralo da je ono što se čini kao jezgra i os, gotovo nepromjenjivi centar, tek od nedavno tu. A da je kora, koja se čini tek kao omotač koji štiti drvo, kao nešto što zapravo i nije pravi god, zapravo prvi god. Dok sam pisala tu knjigu, taj mi je paradoks puno značio.

Živiš već godinama u Grčkoj, ondje radiš i pišeš, ali prisutna si i dalje u našim medijima i kulturnim krugovima, pratiš novitete, događaje i sudjeluješ u njima. Možeš li usporediti ta dva geografski bliska, ali vjerujem različita kulturna prostora? Kako ondje žive ili preživljavaju poezija i književna kritika, je li recepcija usporediva i što bi se po tebi moglo promijeniti na bolje? Postoji li recepcija hrvatske poezije u Grčkoj?

U Grčkoj s partnerom imam izdavačku kuću specijaliziranu za poeziju, Thraka, online i tiskani časopis, a imamo i međunarodni pjesnički festival, Tesalijski festival poezije. Također smo jedni od partnera na projektu književnih rezidencija Odisejevo utočište, a ostvarujemo i neke manje suradnje s grčkim i međunarodnim partnerima. Kroz te sam aktivnosti dobila uvid u grčku pjesničku scenu koji mi je jako vrijedan jer je promijenio način na koji gledam književnost. Dobre i loše poezije i kritike ima i u Hrvatskoj i u Grčkoj, ali ono što mi je zanimljivo kod Grčke je da se ovdje čini kao da je autorima i kritičarima i dalje stalo do kritike, da je ona ljudima važna i da je se i dalje percipira kao javni razgovor koji ima svoju težinu. U svim projektima koje sam gore spomenula, trudim se promovirati hrvatsku (i općenito postjugoslavensku) poeziju koliko je god moguće. Do sad smo objavili knjige hrvatskih, makedonskih i slovenskih pjesnika, redovito na festivalu ugošćujemo pjesnike iz cijelog Balkana, pa tako i hrvatske, prevodimo puno regionalnih pjesnika za časopis itd. Dosad je recepcija bila izvrsna – čini mi se da se čitateljima ovdje sviđa hrvatska poezija. Grčka ima malo drugačije dominantne poetike od nas. Ako bi se moralo generalizirati, moglo bi se reći da smo im dovoljno različiti da im donesemo nešto novo i drugačije, a ipak smo im dovoljno slični da nas još uvijek intuitivno razumiju.

Središnji god nije tvoja prva suradnja s BEK-om; ondje si već objavila Etiku kruha i konja. Je li se što promijenilo u recepciji tvoje poezije nakon pojave u e-izdanju i što očekuješ od Središnjeg goda po tom pitanju?

Jako sam sretna što je Etika kruha i konja dostupna na BEK-u, a osobito me raduje što će se od sada tamo moći pročitati i Središnji god. Ne znam je li se objavljivanjem knjige što promijenilo u njezinoj recepciji kod čitatelja, ali meni je svakako bilo drago!