Petšest pitanja za Maju Ručević

S pjesnikinjom, spisateljicom i prevoditeljicom Majom Ručević razgovarali smo povodom e-izdanja njezine knjige poezije Sutra ćemo praviti anđele u padu na Besplatnim elektroničkim knjigama u sklopu ženskog pjesničkog bloka. Maja je diplomirala francuski i hrvatski jezik i književnost. Radi kao prevoditeljica s francuskoga i engleskog jezika. Poeziju i prozu objavljivala je u online i tiskanim časopisima i antologijama te sudjelovala na raznim natječajima i književnim manifestacijama u Hrvatskoj i regiji. Na stranicama Besplatnih elektroničkih knjiga prije nekoliko godina objavljen joj je roman Je suis Jednoruki.

Zbirka Sutra ćemo praviti anđele u padu ne slijedi trenutne poetske trendove, već gradi svoj osebujni pjesnički prostor, vješto meandrirajući između emocionalne zaključanosti i poziva na razgovor. U tom lirskom prostoru subjekt propituje važne teme poput ljudskih odnosa, identiteta i vlastitih emotivnih sukoba. S Majom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Živjela si nekoliko godina na relaciji Zagreb – Sarajevo, boravila si na književnim rezidencijama, sudjelovala u književnom životu regije. U jednom stihu si napisala: Beograd je ego, Zagreb superego, a Sarajevo id! Možeš li povući neke paralele i usporediti život u tim gradovima, usporediti književne scene? Koji grad je književno najživlji? U kojem se gradu kao književnica najbolje osjećaš?

Na relaciji Zagreb – Sarajevo živjela sam duži niz godina, a toj istoj možemo pridružiti i relaciju Beograd – Zagreb, pa nije neobično da sam iz ta tri grada nerijetko crpila i još crpim iskustva i nadahnuće za pisanje. Stih spomenut u Vašem pitanju za mene predstavlja neku vrstu postulata koji se uglavnom odnosi na „psihički aparat“ tih gradova. Tko barem površno poznaje ulogu ta tri konstrukta u frojdovskom modelu strukture psihe, shvatit će zašto je za nekoga tko piše i (u)poznaje te gradove smisleno usporediti ih djelomično s nesvjesnim, predsvjesnim i svjesnim dijelom jednog takvog modela. Moje osobno iskustvo pokazalo je da je u sva ta tri grada moguće neometano živjeti i raditi ukoliko čovjek ima zdrav odnos prema onim društveno-političkim konstruktima zbog kojih su se na našim, nekoć zajedničkim, a sada suverenim i zasebnim prostorima dogodile ružne i bolne stvari. Kad kažem „zdrav“ odnos, mislim, između ostalog, na postojanje svijesti o prošlosti, nužni pijetet prema žrtvama i vjeru u mirnu budućnost i dostojanstven suživot pripadnika različitih etničkih i nacionalnih predznaka na ovim prostorima. Naravno, na nekom općem, širem planu, to nije uvijek moguće, i uvijek postoji i ta druga vrsta suživota, no što se mene tiče, u gradovima u kojima sam boravila, a nisu moj rodni Zagreb, nisam imala problema tog tipa. Moj život i posao pripadaju kulturi i književnosti, tekstu i jezicima, koji, koliko god ih se ponekad koristi u svrhe pridobivanja političkih poena ili tendencioznog prebrajanja krvnih zrnaca, za mene ipak predstavljaju bogatstvo, a ne kamen spoticanja.

Književne scene postoje i manje ili više su aktivne u sva tri grada, i sve su tri države i dalje poviješću, kulturom, običajima, jezicima izuzetno bliske te je ono što nazivamo „regionalnom književnošću“ itekako prisutno i čini dio našeg zajedničkog životnog iskustva. Granice se prelaze i pretapaju, knjige i autori se objavljuju prekogranično (iako, rekla bih, ne baš ravnopravno u svim pravcima). Čini mi se da je književna scena dinamičnija u Zagrebu i Beogradu (osobito kada je riječ o mladima koji se u tom gradu u velikom broju okupljaju u kružocima i na sceni) nego u Sarajevu, ali to je danak nekim drugim problemima koji još uvijek postoje u BiH. Teško mi je govoriti o sebi kao isključivo književnici, jer od književnosti ne mogu živjeti. Radim kao književna prevoditeljica (ranije i kao novinarka) i ono što mi od vremena preostane, pokušavam posvetiti književnosti. Ako govorimo o nadahnuću, Sarajevo je grad koji me mnogočemu podučio, otvorio razne, nazovimo ih – čakre, na neki način pokazao kako je to osjećati u isti mah ljutnju, pijetet, polet, beznađe, zahvalnost, ali i žalobne odjeke poratne i političke patologije koja nikako da iz te zemlje nestane. To su teme koje pisca mogu itekako inspirirati.

Prevodiš s francuskoga i engleskog na hrvatski jezik. Koliko je za prevoditeljicu/prevoditelja bitno da je i sam pisac? Pomaže li mu to u prevoditeljskom poslu ili na neki način odmaže? Može li prevoditelj, koji i sam piše, zastraniti i biti suviše kreativan u prijevodu? Što je za tebe teže, krenuti od poznatoga teksta, ući u nečiji tuđi jezik i prevoditi ili početi pisati ni iz čega i stvarati nešto svoje?

Mislim da istovremeno biti pisac i književni prevoditelj nipošto nije presudno, ali je poželjno i svakako u ogromnoj mjeri pomaže. Dobar književni prevoditelj, trebao bi, između ostalog, biti vrlo načitan. Postoji još niz potrebnih kvalifikacija da bi netko dobro prevodio književnost, a onaj tko to čini profesionalno te ulaže svoje vrijeme u znatiželju, interese, suvremene literarne tokove i nadogradnju znanja, bio on pored toga pisac ili ne, svakako zna da si ne smije dopustiti zastranjenja te vrste. Književni prijevod smatram specifičnim vidom suautorstva, ali „suviše kreativan“ prijevod – vidom nepoštivanja granica, možda i nekompetencije. Kreativnost ne bi trebala ni na koji način narušavati, već oplemenjivati tekst.

Što se posljednjeg pitanja tiče, ukoliko a priori uzmemo u obzir jezični i kulturni kontekst koji nije vaš, „privatni“, poznati, onda je svaki prijevod neka vrsta manjeg ili većeg izazova. Potrebno je, u mjeri u kojoj je to moguće od slučaja do slučaja, poznavati stil, jezik, namjeru, biobibliografiju autora, razne kontekste u kojima je nastajao tekst, povijesne, kulturološke, lingvističke prilike, niz parametara da biste nečije djelo kvalitetno prenijeli u svoj jezik i kulturu. Književni prevoditelji znaju da je njihov poziv ustvari jednak procesu cjeloživotnog učenja. Možda ne mogu odgovoriti što je za mene lakše ili teže, prevoditi tuđi tekst ili pisati svoj, već prije kako doživljavam ta dva procesa. Oba su stvaralačke prirode, ali u jednom postoje veća ograničenja, a u drugom mnogo manja, i tu slobodni autorski kreativni i imaginativni impuls ima neusporedivo veću slobodu i zamah. Uživam u oba procesa, književno prevođenje kao poziv, a pisanje kao poriv.

U književnosti je uobičajeno da pisci prvo objave poeziju pa onda uhvate spisateljskog daha, raspišu se i završe u prozi. Ti si krenula obrnutim putem, prvo si objavila roman Je suis Jednoruki (2016.) pa tek onda zbirku pjesama Sutra ćemo praviti anđele u padu (2022.). Koliko je ta bibliografska natuknica stvar naših izdavačkih (ne)prilika, a koliko tvoga osobnog spisateljskog razvoja? Što je za tebe bilo prije, poezija ili proza?

Poredak stvari u mom slučaju nema veze s našim izdavačkim (ne)prilikama. To je baš to što ste rekli, put kojim se razvijao moj spisateljski impuls. Prije objavljenog romana prvijenca, napisala sam dvije zbirke pjesama koje nisam željela objavljivati, iako sam za njih dobila nagrade na regionalnim natječajima Ratkovićevih večeri poezije za mlade pjesnike. Roman se dogodio spontano, poslije njih, jer sam se o temi koja me zanimala odvažila pisati „naširoko“. Isto tako bilo je i sa zbirkom pjesama koju sam objavila prije dvije godine. Tada mi je pak, zbog delikatnosti nekih intimnih motiva, bio bliži poetski izraz, emotivna i nešto sažetija „slika“, svojstvenija poeziji. Trenutno pišem novi roman koji će biti objavljen 2025. jer moj unutarnji književni aparat ponovno ima temu koju želim realizirati u dužoj formi. Proza je svakako nešto što mi je osobno bliže, iako čitam sve. Stvar je samo u tome koji mi žanr u datom trenutku kada se tekst sprema izaći iz moje glave više odgovara svojim stilsko-poetičkim odlikama.

Koliko ti je pisanje ove zbirke poezije i poezije općenito pomoglo da dublje zaoreš po vlastitim emocionalnim naslagama i suočiš se s esencijom jezika i svijeta? Vjeruješ li u terapeutski učinak poezije?

Pomoglo mi je u velikoj mjeri. Pisanje je općenito samotan proces u kojem autor svijet u sebi i oko sebe razlaže na elementarne čestice, nastojeći iz toga iznjedriti neku vrstu umjetničkog mozaika. Barem sam se ja time vodila pišući ovu zbirku, baveći se pitanjem identiteta, bliskih odnosa, trauma i sl. U jednom od fragmenata svoje lirske proze Nemiri, Ivo Andrić je napisao rečenicu koju pamtim od fakultetskih dana i često o njoj razmišljam: „Bog je noć u kojoj leži sudbina naša kao stvar tiha i malena.“ Tu rečenicu doživljavam na dva načina; onako kako ju je napisao autor i što je njome u okviru te lirske proze želio reći, ali i na neki svoj način gdje tog Boga mogu usporediti s Umjetnošću, točnije Književnošću i – ako riječ Bog zamijenim s nekom od te dvije – napisati istu rečenicu. Ako uzmemo da je takvo nešto moguće, onda je književnost za književnika polje nepreglednih mogućnosti, ona u koju se uzda, u koju vjeruje, koja je za njega ravna Bogu i možda pisci streme svojevrsnom reoblikovanju svoje sudbine. Bila ta sudbina tiha, malena, nesretna ili radosna, misija književnika je svakako duboko i slojevito preispitivanje života i svijeta, sinergija misaonog i umjetničkog procesa. U takvom jednom procesu, ako je pažljivo i promišljeno organiziran, moguće je osjetiti razne vrste terapeutskih učinaka.

Danas postoje brojne radionice i tečajevi kreativnog i terapeutski vođenog pisanja. Ljudi sve više pribjegavaju poeziji kao vrsti utočišta, iscjeljenja. To nije nimalo čudno s obzirom na vrijeme koje uglavnom provodimo na društvenim mrežama, telefonima i ekranima, apsorbirajući u sebe nečuvenu količinu informacija, toksičnih vijesti, imperativa, nazovi-savjeta, uspoređujući se s drugima, mjereći svoje kompetencije i uspjehe ili neuspjehe brojem emotikona, tih nemuštih zamjena za komunikaciju. Na sceni je jedno pojedinačno, ali i globalno, kolosalno i sveprisutno JA koje vrišti da ga se čuje. Nedostaju filtri, nedostaje sito, nedostaje objektivnost. Parada tog JA koje nikada ranije u povijesti nije bilo ovakvom brzinom povezano i transparentno, bojim se, doprinosi sve većem otuđenju uslijed kojeg se individualna kreativnost, koliko god u virtualnom svijetu bila dopuštena ili pohvaljena, ipak utapa u amorfnoj masi brzog i neumitnog zaborava. Ljudima je sve više potrebno povratiti vjeru u osobnost, autentičnost, posebnost. Poezija ili bilo koji drugi vid pisanja u tome mogu itekako pomoći, no mislim da najbolji rezultati nastaju u osamljenom i strukturiranom radu bez potrebe za stalnim bjesomučnim samopotvrđivanjem. Ponekad naš život traži svođenje računa, priznavanje pogrešaka i propusta, niveliranje proživljenog, a to su postupci koje umjetnost podržava i pojedincu zauzvrat poklanja katarzično iskustvo.

Dok je spomenuti roman imao relativno dobar medijski i kritičarski odjek, bio u konkurenciji za nekoliko važnih nagrada, zbirka poezije Sutra ćemo praviti anđele u padu prošla je ispod novinarsko-kritičarskog radara. Kako to tumačiš? Koliko je teško čitatelje, pa i one profesionalne, nagovoriti na knjigu poezije? Imaš li neki uvid u podatke o čitanosti zbirke Sutra ćemo praviti anđele u padu?

Ne znam koliko je hrvatskih novinara ili kritičara zbirku pročitalo niti je li i itko od njih o njoj poželio nešto napisati. Postoji jedan kritički osvrt, koliko znam. Što se tiče mojih privatnih uvida u feedback o toj knjizi, od stručnih kolega i čitatelja, tekst se čita i dobivam pozitivne komentare i osvrte. Nikoga od njih nije trebalo nagovarati na čitanje. Vjerujem da svaka knjiga pronađe svoj put do čitatelja, pa to tako u manjoj ili većoj mjeri, čini i ova moja. Iz mog iskustva, poeziji danas nije potrebno nagovaračko gorivo. Ona vozi sama, brojni su oni koji joj se raduju. Osim toga, poezija danas sve više zadobiva drugačije predznake nego što je to možda imala u prošlosti, mijenjaju se načini pisanja, recepcije, dostupnosti, funkcije itd. Sve je rasprostranjenija.

Na stranicama Besplatnih elektroničkih knjiga prije nekoliko godina objavljen je tvoj roman Je suis Jednoruki. Kakva su tvoja iskustva s elektroničkim izdanjima knjiga? Što očekuješ od e-izdanja zbirke Sutra ćemo praviti anđele u padu? Hoće li je elektroničko izdanje učiniti vidljivijom?

Sjajno je što postoji stranica kao što je BEK. Elektronička izdanja u velikoj mjeri doprinose vidljivosti svih autora i njihovih djela. Prije svega, vrlo sam zadovoljna profesionalnim odnosom vašeg tima prema meni kao autorici, kao i uređivačkim radom. A potom i objavom mog romana na stranicama BEK-a. Brojne su me osobe, u Hrvatskoj i izvan nje, u godinama nakon što je objavljen moj roman, pitale gdje ga mogu nabaviti. Osim knjižnica u Hrvatskoj, distribucija je očito bila mala te se naslov mogao nabaviti još samo u ponekoj knjižari ili antikvarijatu. Zahvaljujući e-izdanju, knjiga je postala dostupnija i zaživjela duže. I sama vrlo često čitam ili preuzimam pojedine naslove s BEK-a. Nadam se da će i moja zbirka pjesama Sutra ćemo praviti anđele u padu na taj način doprijeti do više čitatelja.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.