Petšest pitanja za Laru Mitraković

S pjesnikinjom Larom Mitraković razgovarali smo povodom e-izdanja njezine prve knjige poezije Brojanje pogrešaka na Besplatnim elektroničkim knjigama u sklopu ženskog pjesničkog bloka. Zbirka je najavila književnu grupu 90+ kao pionire nove poststvarnosne poetike, možda prve generacije studenata-pisaca koji su stasali kao punopravni građani EU, pjesnici otvoreni(ji)h granica, a možda i (poetičkih) vidika. O tome će govoriti njihova pjesnička i prozna djela, koja danas zauzimaju sve istaknutije mjesto u polju hrvatske, ali i šire regionalne poezije. U tome polju Lara Mitraković pozicionirala se rano i vrlo visoko: poetiziranim dnevničkim zapisima o odrastanju, sazrijevanju i uklapanju u veliki grad, izmještenošću iz sigurnosti otočkog ambijenta kao sinonima za djetinjstvo, ironijom koja se lagano pretapa u autoironiju izgradila je prepoznatljiv i uvjerljiv pjesnički glas na početku treće dekade 21. stoljeća. Brojanje pogrešaka na Besplatnim elektroničkim knjigama pojavljuje se u svojem drugom, izmijenjenom i proširenom izdanju, što može biti samo dodatan povod novom čitanju. S njom je razgovarao Davor Ivankovac.

Članica si književne grupe 90+, s kojom si 2018. godine objavila zajednički zbornik Netko podvikne, djeca odrastu. No debitirala si zapravo ranije, zbirkom poezije Brojanje pogrešaka. Knjiga je objavljena 2016. godine i to kao nagrađeni rukopis nagrade Grada Karlovca Zdravko Pucak. Koliko ti je nagrada značila u procesu afirmacije, kakvu je ulogu u tome odigrala spomenuta književna skupina, i općenito, kako danas gledaš na svoje književne/pjesničke početke?

Nagrada Zdravko Pucak bila je jedan od ključnih trenutaka za moju afirmaciju jer mi je omogućila da u rukama imam svoju prvu knjigu, a dobila sam i potvrdu da moje pisanje nije uzaludno. Nažalost, nagrada nije utjecala na moju vidljivost (s iznimkom nastupa na festivalu Prvi Prozak Na vrh jezika koji svake godine vrijedno predstavlja aktualne dobitnike/ce književnih nagrada) budući da sam sama organizirala promocije svoje knjige i nisam imala uredničku pomoć, kao ni PR, a ni tisak knjige nije obavljen kako treba. Iz toga je razloga knjiga doživjela samo jednu kritiku (hvala Tomislavu Augustinčiću) i gotovo pa je nemoguće doći do nje. Tako da bi se moglo reći da mi je istovremeno nagrada ostavila gorak okus u ustima, ali za to krivim i svoju mladost i neiskustvo - puno toga bih sada napravila drugačije.

Biti članicom književne grupe 90+ bilo je dragocjeno iskustvo jer mi je po prvi puta u životu ponuđen prostor za dijalog i razmjenu ideja s vršnjacima koji su prolazili kroz slična, iskustva, borbe i nesigurnosti. S njih šestero (Lana Bojanić, Martin Majcenović, Ema Pavlović, Josip Razum i Vigor Vukotić) prošla sam različite početke - od organizacije čitanja, prvo u Zagrebu, pa zatim u regiji, pa sve do objave našeg zbornika Netko podvikne, djeca odrastu u Frakturi 2018., tri godine nakon što je grupa osnovana. Budući da smo od jednotjednih sastanaka u knjižnici Pippilotta (hvala AKC Attack!) uz peć u kojoj je rijetko tko znao zapaliti vatru i jeftini alkohol iz dućana i, u toplijem dijelu godine, sastanaka u parku na Martinovki, u tri godine truda i brojnih nastupa došli do vlastite knjige kod uglednog hrvatskog izdavača, malo je reći da je to ispunilo sve moje dječje snove i maštanja. Uvijek ću biti ponosna na tih šestero studenata koji nisu znali što rade, a ipak im je nekako uspjelo.

Na svoje pjesničke početke gledam s nostalgijom. Voljela bih da me je tada netko uspio objasniti da je to razdoblje kada ću imati najviše vremena (za pisanje). Većina pjesama koje sam napisala u tom periodu su prilično loše, ali ih se ne sramim, da nije bilo njih, ne bi kasnije bilo ovih boljih. Također, neke od njih i dalje smatram sjajnima i malo sam ljubomorna što se vrckavost, naivnost i hrabrost u koje sam imala rijetko vide u novima.

Zbirka se na BEK-u sada pojavljuje kao drugo, izmijenjeno izdanje. U kojoj mjeri si intervenirala u debitantske tekstove i smatraš li proces naknadnih autorskih intervencija u vlastite radove nečim što se podrazumijeva i prirodno dolazi s odmakom vremena?

U trenutku uređivanja ovu zbirku nisam bila pročitala barem zadnjih pet godina pa je osjećaj bio čudan jer je i moje čitanje bilo drugačije. Našla sam zbirku u puno boljem stanju nego što sam ga se sjećala. Htjela sam zadržati emociju zbirke, stil, svoju mladost u pisanju, tako da nisam htjela mijenjati previše. Postojeće pjesme sam gdjedje mijenjala; dijelila sam ih u strofe, kratila ih, a neke, kojima stvarno nije bilo spasa, potpuno maknula iz knjige. Drugo, izmijenjeno izdanje svejedno će imati više pjesama od originalnog jer sam dodala i nove pjesme koje su nastajale nakon što je Brojanje pogrešaka izašlo iz tiska, a smatrala sam da se mogu uklopiti u knjigu i dati joj dodatni vjetar u leđa koji možda nije imala u prvom izdanju. Mislim da je prirodno mijenjati svoje radove, i da, kad bi nam se to dopustilo, vrlo vjerojatno nikad ne bismo završili nijednu knjigu jer bismo stalno radili na istoj.

Naslov zbirke Brojanje pogrešaka, kao i naslovna pjesma i niz motiva koji se provlače knjigom, sugeriraju kako je riječ o svojevrsnom lirskom dnevniku vlastitog sazrijevanja (kako psihofizčkog i emocionalnog, tako i pjesničkog). Znači li to, pomalo paradoksalno, da su za kvalitetnu poeziju nužna loša iskustva, učenje na greškama (vlastitim i tuđim), autoironijski stav?

Zbirka sadrži pjesme od moje 18. do moje 24. godine, tako da možemo govoriti o temama i situacijama koje su me okupirale kroz moje formalne ali i nezrele godine pa mi je ponekad smiješan ali najčešće zabavan način na koji lirski subjekt u pjesmama iz Brojanja razmišlja, ali isto tako sam svjesna da je to u potpunosti normalno. To je svakako svojevrstan dnevnik sazrijevanja, drago mi je da je sačuvan, kao i dnevnici iz osnovne škole koje čuvam ispod kreveta.

Mislim da za kvalitetnu poeziju nije nužno loše iskustvo, dobra poezije može nastati od bilo čega. Dobra se pjesma može napisati i o prvom jutarnjem urinu. Za to nam nisu potrebni prekidi, toksični odnosi, smrti, napuštanja i sl. Naravno da su loša životna iskustva često glavni motivi u književnosti jer su ona koja najduže ostaju utisnuta u nas, a traume su tu da se rješavaju. Mislim da se upravo zato pjesnički motivi pojedinih autora mijenjaju s godinama - nešto se preraste, nešto se riješi, čitaju se nove knjige, otkrivaju se novi uzori, nove književne radosti, a ponekad je dovoljno samo otvoriti prozor ujutro.

Životno nije loše učiti na svojim greškama, a u poeziji je bolje učiti na onima u strukturi pjesme.

U zbirci su uočljive polarizacije na grad-otok, kontinent-obala, kao prostori kretanja i razmišljanja lirske junakinje. No dojma sam da ipak malo preteže otok nad kontinentom, ljeto pred jeseni, usporenost zavičaja pred gradskom užurbanošću. Koliko ti je u procesu pisanja zapravo bila poticajna ta osobna izmještenost iz zavičaja i čežnja za njim? Misliš li da je to, nakon druge zbirke znakovita naslova Dva puta za jug, sada već poetička osobina koja se razvija, nadopisuje, razgranava il je bila tek prolazna faza?

Izmještenost s otoka, uvijek je igrala važnu ulogu u mom pisanju. Odrasla sam uz more, a onda se preselila u urbanu sredinu, što je stvorilo duboki osjećaj nostalgije i čežnje koji je prožimao moju poeziju. Iskreno mislim da sam uvijek bila (ne)zdravo vezana za more i ne vidim da će to ikada nestati - to je opsesija koja mi ne čini ništa nažao. More i otok nisu samo fizički prostori, već simbolički – predstavljaju smirenost, introspekciju i sporost, nasuprot užurbanosti i nemiru gradskog života. U tom smislu, otok postaje mjesto unutarnjeg mira, ali i trajne želje za povratkom, dok grad postaje izazov i mjesto prilagodbe. Mislim da se ta dualnost, grad-otok, razvila u nešto što je postalo poetička osobina mog rada, a kroz zbirku Dva puta za jug ta se tematika dodatno razradila. Vjerujem da će ta čežnja za otokom i dalje biti prisutna u mojim budućim radovima, jer je to prostor koji me uvijek vuče nazad, ali istovremeno i mjesto iz kojeg crpim inspiraciju. Ipak u knjizi tj. rukopisu koji upravo dovršavam, zbirci pjesama znam jednog dečka koji trči, pokušala sam se odmaknuti od otoka. Lirski je subjekt stavljen na milost i nemilost grada koji ga lomi ali ga uvijek vjerno čeka za novu utrku.

Osim generacijskoj skupini 90+, osjećaš li poetičku pripadnost određenim strujanjima u suvremenoj hrvatskoj, ili široj, regionalnoj produkciji i što uopće misliš o takvom ukalupljivanju? Postoje li u doba društvenih mreža i portala prepoznatljive generacijske poetike, kakve su se nekada okupljale i formirale oko pojedinih književnih časopisa ili je nastupilo vrijeme individualnih poetskih škola, iskušavanja različitih poetičkih rješenja, komunikacije s bližom ili daljom tradicijom?

Književnoj grupi smo dali ime 90+ jer nismo mogli naći neku drugu zajedničku značajku osim te da smo svi rođeni 90-ih godina. Svi smo imali različite stilove, ideje i razmišljanja, neki su pisali prozu, a neki poeziju. Ranije je to doista bilo jednostavnije detektirati jer su se generacije, kao što si i rekao, okupljale oko časopisa npr. razlogaši, kvorumaši i sl. Mislim da se svakako izgubila neka takva jasna podjela na sceni, generacijska, stilska ili bilo kakva druga. Ne osjećam pripadnost nekim određenim strujanjima na domaćoj sceni, ne osjećam se ni da ne pripadam. Mogla bih čak reći da su mi najbliži određeni srbijanski pjesnici i pjesnikinje. Trenutno je aktualno nekoliko različitih stilova na sceni, npr. posljednji pobjednici natječaja Goranovo proljeće za mlade pjesnike jasno su stilski povezivi i ne mislim to kao ništa loše. Poseban stil i kvaliteta sad već određuju tu nagradu i mislim da je to dobra stvar. Mislim da i ja imam prepoznatljiv stil i naravno da mi se je dogodilo da sam pročitala pjesme domaćih autora/ica koje su me podsjetile na mene, ali i dalje ne mogu reći da bih rekla da ja, odnosno da ti neki Mi pripadamo određenom strujanju koje bih mogla imenovati (možda, ako baš moram, ali drago mi je da ne moram). Nekad imam osjećaj da ne pripadam ni samoj sebi, a kamoli još da u to uključujemo druge ljude. Kalupi mi djeluju ograničavajuće, a nadam se da nikad neću morati pisati književne preglede.

Brojanje pogrešaka svojevremeno je prošlo pomalo ispod radara kritičarske pažnje: jedinu kritiku napisao je Tomislav Augustinčić. Zbirka će sada u e-izdanju dobiti novo ruho i novu vidljivost. Pratiš li projekt Besplatne elektroničke knjige i kakvo je tvoje mišljenje o e-knjigama i općenito novim medijima koji promoviraju književnost i potiču čitanje?

Osoba sam koja više voli imati fizičku knjigu u rukama i mislim da se to nikada neće promijeniti, ali to ne znači da ne čitam i e-knjige. Pratim BEK od faksa i rado čitam vaše naslove, pogotovo kad se zaželim poezije koje nemam na svojim policama, a ne da mi se do knjižnice. Više puta ste me spasili i u čekaonicama kod doktora, i u stajanju u redovima, te na putovanjima na kojima sam zaboravila ponijeti knjigu!

Podržavam sve načine promocije književnosti i poticanja čitanja. Svake godine pratim poražavajuće rezultate čitanja u Hrvata i bilo bi lijepo kada bi nešto moglo doskočiti tom problemu. Budući da smo sve više vezani uz svoje pametne telefone, sigurno je korisno da u samo dva klika i besplatno svatko može doći do dobre knjige po svom ukusu, baš kao što je to slučaj s BEK-om.

Jako sam zahvalna što Brojanju pogrešaka dajete mjesto na vašim virtualnim policama i dajete mu priliku da konačno dođe do svojih čitatelja.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.