Page arrow
Piše: Dinko Kreho

'Ogromni prostori slobode': O prevođenju s kineskog jezika

Large untitled design   2023 07 21t130936.942
Petak
25.08.2023.

Trilogija Sjećanje na prošlost Zemlje, ili Besede o Zemljinoj prošlosti - ovisno o prevodu - kineskog pisca Liua Cixina (Liju Cisin), poznatija kao Trilogija triju tijela, vjerojatno je globalno najhvaljenije i najutjecajnije znanstvenofantastično djelo 21. stoljeća, zahvaljujući kojem njegovog autora mnogi stavljaju uz bok s Arthurom Clarkom i Isaacom Asimovim. Fantastična, u književnim krugovima pomalo previđena novost, jest to da je Liuova proza odnedavno dostupna i na našim jezicima. Nakon što je prvi dio s engleskog preveo Mirel Komad, od drugoga nadalje prevođenja s kineskog izvornika u Hrvatskoj se prihvatila Katarina Penđer; prve dvije knjige tako su dostupne u izdanju naklade Vuković&Runjić, dok je treća najavljena za blisku budućnost. U Srbiji je pak cjelokupna trilogija objavljena u izdanju Lagune, u prevodu s kineskoga Bojana Tarabića.

S Katarinom Penđer i Bojanom Tarabićem Dinko Kreho razgovarao je o izazovima transponiranja ove fascinantne sage u naše jezike, ali i o prevođenju s kineskog uopće, dijalektici velikih i malih jezika, globalnoj hegemoniji engleskog, položaju znanstvene fantastike u takvom okruženju, i mnogim drugim važnim i zanimljivim temama. 

Za početak: kako ste se uopće upustili u poduhvat kao što je prevođenje Triju tijela? I kako s ove, makar i minimalne distance, gledate na taj radni proces, koji sigurno nije bio ni brz ni jednostavan?  

Katarina Penđer: Meni uopće nije jasno kako sam se obrela u tome. Još nemam ni odmak, još sam u procesu i još se mučim s time. Uopće, čudno mi je da ja to radim, budući da sam se sinologijom počela baviti kasno. U kineski sam se upustila krajnje neambiciozno, prevođenje je došlo više iz nužde nego iz plana. Zahvalna sam izdavaču Borisu Runjiću što je uopće došao na ideju da se prijevod radi s kineskog, što nije rekao “hajmo to s engleskog, lakše je, jeftinije, brže”, to je bio iskorak. Prvi dio je s engleskog preveo kolega Mirel Komad, koji je iskusan prevoditelj SF-a, i koji je uradio dobar posao, ali se namučio. Tako da sam se ja bacila u vatru. Kako sam ja izvorno talijanistica, nameće mi se misao da sam se našla u mračnoj šumi u svojoj trideset i petoj, nel mezzo del cammin di nostra vita [na pola našeg životnog puta], što bi rekao Dante. Radila sam rukama i nogama, i još se nisam izvukla iz mračne šume; ne znam ni kako je to ispalo, voljela bih da mi netko dâ smjernice, pa da me i sasiječe.

Bojan Tarabić: Mislim da je kod mene kontra slučaj. Ja sam zapravo dugo, dugo vremena jurio da prevedem tu knjigu. Čitao sam je još dok sam boravio u Kini - samo prvi deo, jer to treba pročitati, naporno je - i oduvek sam hteo da to prevedem. Inače ni ja nisam mislio da ću se baviti prevođenjem, zvala me je profesorka prevođenja: hajde da ti radiš, ti to znaš, ja sam rekao da ne znam, ona je rekla znaš, ja sam ti predavala, zvaće te čovek, sedi i ćuti. Međutim, Tri tela su jedina knjiga koju sam molio Boga da niko ne prevede, jer sam je ja hteo prevoditi. Imao sam dogovor s izdavačkom kućom Paladin, koja više ne postoji, ali nije išlo, navodno su im tražili jako puno za prava. Niko drugi je nije hteo. Jednog dana sam poslao mejl Laguni, u vozu sam bio, napisao sam bukvalno: đe ste, šta radite, hoćete li vi ovu knjigu? Nisam više hteo nikoga da molim, nego samo hoćeš-nećeš. Kad, oni me nazovu nakon dvadesetak dana, kažu: može. Desilo se iznebuha. Kad sam počeo da radim, bila je ona: pazi šta želiš, možda ti se i ostvari. Nije bilo lako, i hvala urednici Mini na razumevanju. Ja nisam uzeo svoj prevod u ruku otkako je izašao; kao i Katarina, voleo bih da neko kaže valja li to ili ne valja.

Katarina, reci nam još nešto o tome kako je bilo nadovezati se na rad drugog prevodioca. Ovdje je, k tomu, i riječ o prevodu s drugog, tj. trećeg jezika, kao i o spekulativnoj prozi koji sadrži puno novotvorenica, kao i postojeće znanstvene terminologije - što, vjerujem, nije ni najmanje olakšalo stvar.

Katarina: Nije mi prvi put da nadovezujem na drugog prevoditelja: prevela sam i treći dio Ludog Adama Margaret Atwood, nakon što je prva dva preveo Marko Maras. To je jako nezahvalno. Znaš da su čitatelji navikli na neki stil, neki jezik - u slučaju Atwood to su bile dosta popularne knjige - i ne možeš banuti s nekim svojim rješenjima. Kolega Komad je zadao ton, koji sam ja slijedila: recimo, u prvom dijelu se imena nisu prevodila, pa tako to nisam činila ni ja. Moraš nekako uglaviti sebe, ali se moraš nadovezati i na prethodnog autora i prevoditelja. Tako je bilo i s Mračnom šumom, s tim da sam imala sreću i da sam taj prvi dio dobila na lekturu: na neki način sam i sudjelovala u toj knjizi, koliko to lektor može. Ipak, bilo je rješenja koje sam morala preuzeti, ili ih revidirati. Kolega Komad je napravio najbolji mogući prijevod s obzirom da nije prevodio s izvornog jezika, s tim što je on radio po prijevodu Kena Liua - za koji smo se i Bojan i ja složili da je obrano mlijeko [sveden, štur]. Imala sam iza sebe glasove i glasove: razmišljaš o tome da je to netko napisao, pa preveo na engleski, pa na hrvatski, i hajde se ti sad nadoveži na to.

Dakle, u trenutku kad radiš kao lektorica, izdavaču pada na pamet da bi mogla prevoditi s izvornika?        

Katarina: Da, znao je da nešto petljam s tim kineskim, nije znao kako i dokle sam… prva reakcija mi je bila: ne! Ali onda sam razmišljala: ako ja to ne preuzmem, sve će se prevesti s engleskog, ja ću to gledati sa strane i gristi se… Ali i da sam imala deset godina iskustva više, vjerojatno bih rekla isto: kud mene nađe!

Pritom, čini mi se da je engleski prevod nevjerojatno utjecajan. Zahvaljujući njemu je [prevodilac, inače i sȃm SF pisac] Ken Liu navodno postao jako popularan u Kini i kao pisac, a francuski prevodilac Gwënnael Gaffric žalio se kako je trpio pritiske od izdavača da određena prevodilačka rješenja približi onima u engleskom prevodu, što inače nije karakteristično za Francusku.

Katarina: Imamo i Bojan i ja priču oko toga.

Bojan: Neću reći da je taj prevod izvikan, Ken Liu je dobar prevodilac, ali... I Katarinu i mene je dočekao već spreman naslov Kraj smrti za treći deo, prema njegovom Death’s End. U originalu je zapravo značenje suprotno, ja sam se borio za drugi naslov...

Katarina: Ja sam predlagala Vječni život smrti.

Bojan: To je puno preciznije! Moja ideja je bila Besmrt, tako je pisalo čak i na predugovoru. Na kraju je mojoj urednici odozgo stigla direktiva da je bolje da ne izmišljamo, da nije utrživo.

Usporedim li vaše prevode u zasad jedinoj objavljenoj knjizi u kojoj se “preklapaju”, djeluju mi gotovo kao antipodi. Bojanov prevod u jezičnom je smislu puno “idiomatskiji”, po referentnom okviru više naginje adaptaciji; Katarinin pak više polaže na preciznost, i domaćeg čitaoca želi provesti kroz labirint kulturnih referenci izvornika. Jeste li uzajamno čitali i možete li usporediti svoje prevodilačke prakse?

Katarina: Bojan je izdanak bujne, raskošne srpske škole prevođenja, koja ide od Laze Kostića i njegovog Trt, mrt, život ili smrt [Hamletovo biti ili ne biti], koje se mi nikad ne bi drznuli staviti u Shakespearea, preko Stanislava Vinavera, do današnjih prevodilaca poput Silvije Monros Stojaković; ja bih htjela biti Bojan, ali nisam. Dinko Telećan, naš prevodilac Cortázarovih Školica, jednom je rekao: “Ako hoćete da vam je lijepo, čitajte prijevod Silvije Monros Stojaković, ako hoćete da je točno, čitajte moj.”

Zabavljala sam frendove tako što sam im čitala iz Bojanovog prijevoda. Naprimjer, lik Miao Fuquan ima stan koji služi samo tome da mu ljubavnica tamo živi; u izvorniku postoji rečenica da tamo, doslovno, živi “ženska iz Sečuana”. A Bojan će na to: stan služi tome da se tamo baškari sečuanska lepotica, pa na jednom mjestu i - sečuanska snajka. Meni je to ženska iz Sečuana, nikad se ne bih drznula staviti nešto više.

Dakle, smatraš da je tvoj prevod i točniji?

Katarina: “Točno” u prevođenju ima široku definiciju. U nekom smislu jest točniji, a da li je uspjeliji, to je pitanje.

Bojan: Da kažem nešto u Katarininu odbranu. Njen prevod, nažalost, još nisam pročitao, ali se sećam cele situacije - ne konkretne rečenice koju pominje, ali situacije da - i meni je njen prevod bolji. Meni je profesorica prevođenja sve vreme govorila: sputavaj se, sputavaj se, ne sme mnogo da se odlepi...sad ja to isto sâm sebi govorim. Ponekad patim od toga da ne umem da “obično” prevedem - naravno, učim se, i to se uči. Mislim da je i jedno i drugo veština. Otkako se Katarina i ja poznajemo, jako je često konsultujem, jer ima jako lepu destileriju: pošaljem joj nešto i kažem daj mi ovo normalno da zvuči. Meni fali to što ona zna. I nije tačno da kod nje nema raskoši, jedva čeka da nešto slobodnije prevede!

Katarina: Prevođenje s kineskoga često se svede na popunjavanje rupa - a ja tu još nisam sigurna. Možda za deset godina...

Što znači popunjavanje rupa? U smislu da kineski ima svedeniju gramatiku, ili eliptičnu sintaksu?

Katarina: U smislu da je kineski znak i slika i zvuk i riječ i značenje. Jedan znak je puno više od njegovog značenja. Tu se uvijek može nešto dodati, jer treba računati da je sintaksa često implicitna, da postoje određene konvencije… što otvara ogroman prostor slobode.

Bojan: Kineski je dosta implicitan. Ako bi prevodio ono što piše znak po znak, i čak ako bi to lepo složio, fali ti ono između. To daje veliku slobodu - a ponekad se zaista umoriš. Nakon pet, šest strana pomislim: pa ne mogu ti ja dopisivati trideset posto! Jasno je šta se dešava, mi to vidimo između znakova, ali reci mi to...

Da li biste rekli da to “popunjavanje rupa” predstavlja najveću poteškoću pri prevođenju s kineskog, ili su to neki drugi aspekti - npr. kulturni kodovi i reference koji se upisuju u jezik?

Bojan: Što se tiče kulturnih kodova, problem nisu toliko moderni, koliko stariji tekstovi. Prevodio sam nešto sa starokineskog u sklopu neke antologije, i to je bilo kopanje da pronađem kako smo se mi nekad obraćali jedni drugima; za većinu toga ni nemamo ekvivalente. Možda je najgore kad se u savremenom tekstu pojavi nešto arhaično. Recimo, izraz hánshè: u staroj Kini, tako se govori o svom domu kad želiš izraziti poniznost prema gostima. Za mene je to moja uboga nastamba, ili tako nešto,  ne možeš reći samo - hajdete kod mene kući. Ili, recimo, u staroj Kini kralj govori o sebi kao guǎrén. To je kraljevsko ja, a pošto su kraljevi kod nas uvijek o sebi govorili u množini, to sam tako i prevodio; međutim, guǎrén znači i udovac, zato što je kralj jedini takav čovek na svetu. Ako se kreneš ganjati s time, nikad nećeš predati ni prvu ruku prevoda.

Katarina: U Hrvatskoj je najveći problem to što, za razliku od nama bliskih jezika,  nemamo nikakvu tradiciju prevođenja s kineskog na koju bi se mogao nadovezati. Kineski nije talijanski, da imaš npr. dottore, i onda znaš kako su to svi prije tebe prevodili i možeš se odrediti prema tome. Sve je od nule, smislit ćeš nešto, onda ćeš sljedeći put drukčije prevesti i reći si - jao, zašto se nisam toga sjetio...

Ovo je dobar šlagvort za pitanje: koliko je uopće prevođeno s kineskoga na naše jezike? Čini mi se da u Srbiji ipak postoji znatno veći korpus prevoda nego u Hrvatskoj....

Katarina: U Hrvatskoj su bili neki pokušaji Josipa Severa. Branko Merlin je prevodio, uglavnom poeziju, ogromna je šteta što taj čovjek nije doživio ni pedesetu godinu. Godine 2005. izašao je tematski broj Književne smotre posvećen Kini i Tibetu s nekim prijevodima Vesne Crnolatac-Janjić. Fraktura je još prije nekoliko godina objavila dvije knjige Mo Yana, u prijevodu Karoline Švencbir Bouzaza, koja je u međuvremenu odustala od prevođenja s kineskoga, ne znam što sad radi. Lani je objavljena poezija Xi Chuana (sjajan pjesnik, preporučam), a u pripremi su i dvije knjige [SF autorice] Hao Jingfang

Bojan: Moja profesorica Mirjana Pavlović zajedno s Anom Jovanović nedavno je napisala rad o istoriji prevođenja s kineskog u Srbiji. Trenutno nas aktivno prevodi pet-šest, tu su i neki stariji, uglavnom profesori na fakultetu. Zoran Skrobanović je sjajan prevodilac, napravio je fenomenalan prevod Rečnika mesta Maćao [roman Hana Šaogunga]; on recimo ima skroz drugi stil prevoda, dosta sveden, ali jako dobar - treba biti majstor pa sve tako upakovati. Ana Jovanović je dobila nagradu za prvi prevod koji je radila, Žabe Mo Jena. Zatim, tu je isto tako nagrađivan prevod romana Binu, Mirjane Pavlović. Imaš se na koga ugledati, nisi sȃm - osim u žanru SF-a i fantastike.

Problem je i u tome što, čini mi se, puno čitaoca očekuje da kineska fantastika bude poput američke. Pa se bune: zašto je ovo ovako, zašto je ono onako... Kineska fantastika i dalje je u povoju, pati od gomilu problema, info dumpinga i čega sve ne... ali opet: pročitaj nešto novo, čoveče!

Zanimljivo mi je da jedan ovakav prevodilački proboj i poduhvat dolazi baš u sferi SF-a. Dakle, na neki način “iskosa”, ali s druge strane - knjige su izašle kod mejnstrim izdavača, Lagune u Srbiji i Vuković&Runjić u Hrvatskoj...

Katarina: Meni zapravo i nije čudno što je SF bio medij proboja nove kineske književnosti. Jezik znanosti je univerzalan, tu je manje referenci na kinesku kulturu i stvarnost nego drugdje. To zna biti pakleno za prevođenje, ali je na neki način i lakše. 

Vuković&Runjić izdavač su koji već godinama pokazuje veliko zanimanje i otvorenost za znanstvenu fantastiku, što je sad možda samorazumljivo, ali kad su počinjali nije bilo. Oni će objaviti i roman Lutalice Hao Jingfang, kao i njene priče; stvarno su se zagrijali za kineski SF, a zagrijava se i čitateljstvo. Na forumima sam vidjela dosta komentara čitatelja kojima se ne da čekati da treći dio Triju tijela izađe na hrvatskom, pa će ga pročitati na engleskom, ali ipak - zagrijavaju se.

Mislim da je užasno važno kultivirati naviku čitanja na maternjem jeziku. U malim sredinama kao što su ove naše to je ponekad teško, ali upornost daje rezultate. Recimo, dok je decenijama na našim prostorima bilo “normalno” da se mange konzumiraju posredstvom stranih jezika, prvenstveno engleskoga, to se u novije vrijeme mijenja. Zahvaljujući naporima izdavača kao što su Darkwood i Čarobna knjiga, kao i formiranju prevoditeljica i prevodioca s japanskoga, primjećujem da zadnjih godina stasava generacija koja ovaj medij po defaultu upoznaje na hrvatskom ili srpskom (bosanskom, crnogorskom, srpskohrvatskom...). 

Katarina: To se ne događa preko noći. To su procesi, u kojima će sigurno biti i lošijih pokušaja, i trebat će vremena da se ljudi naviknu. No, ako se nešto bude radilo, možda se nešto i desi; ako odmah u startu odustanemo i kažemo “ma hajde to s engleskog”, ništa od toga...

Katarina je spomenula prevođenje znanstvene terminologije - postojeće ili stvorene za potrebe književnosti - kao važan dio procesa prevođenja znanstvene fantastike. Koliko vam je taj aspekt bio izazovan u slučaju Triju tijela, s obzirom da Liu piše “tvrdi” SF? Koliko je vremena otišlo na istraživanje, i jeste li imali konzultante iz polja znanosti?

Bojan: Ja sam imao čoveka koji je maher za fiziku, a posle i drugaricu iz sličnog polja: oni su mi bili kontrolni čitatelji. Hvala im. Ali ja taj istraživački deo nekako ne računam u težinu prevoda: ti radiš na prevodu, a čime ćeš da se opskrbiš i naoružaš sa strane, to je tvoja stvar. To tako mora da bude, i nisam to uzeo kao neki preteran samopregor.

Katarina: Nema prijevoda za koji nećeš morati raditi research. I ja sam imala konzultanta, i dalje imam svog džokera za pitanja znanosti - Luka Gulin, radi na PMF-u - kojem sam jako zahvalna. On ponekad kaže i: ovo nema smisla ni u originalu, pojednostavi to, skrati. Moraš razumjeti o čemu pričaš da bi to mogao prevesti, a s druge strane - to je i mišljeno da ljudi razumiju, pa ako ne možeš prevesti ljudskim jezikom, onda ni ti ne razumiješ. Mislim da je tu SF zahvalniji, jer govori univerzalnim jezikom; veći su problem zaguljene reference na kinesku stvarnost i kulturu, oko kojih se zaista moraš dovijati.

Katarina je već spomenula kako se obrela u kineskome kao već etablirana prevoditeljica s talijanskog i engleskog jezika. Bojanov slučaj, koliko znam, malo je drugačiji. Kako ste, dakle, uopće došli na ideju i u situaciju da studirate kineski, pa onda i prevodite s njega?

Bojan: Mene su jezici od početka privlačili, a kad sam trebao da upišem fakultet, razmišljao sam koji je najteži. Došao sam do arapskog i kineskog. Na raspustu između četvrtog srednje i prve godine fakulteta visio sam po studentskim formumima, ispipavao jednu i drugu stranu; s kineske strane su mi ljudi odgovarali, jedna devojka se i ponudila da me nauči nešto na raspustu, i to mi se baš svidelo. Zamisli kako je to u tim godinama: čitaš fantastiku, a onda gledaš u te znakove i deluju ti kao neki svici, scrollovi, magijski zapisi, rune. Kad vratiš film, sve je vodilo ka tome da se bavim ovim - volim da čitam, da pišem...  A kineski...prvo sam mislio da je težak, posle da nije, sad opet mislim da jeste.

Katarina: Ja sam završila hrvatski i talijanski, prevoditeljski smjer, tako da sam znala da ću se baviti prevođenjem, ali mislila sam da će to biti s talijanskog i to je to. Ni dan-danas ne znam rekonstruirati kako sam upisala kineski. Poznavala sam pročelnicu sinologije u Zagrebu Ivanu Buljan, koja me zvala: dođi, vidi, možda ti se svidi... Tamo postoji tzv. slobodni studij, namijenjen osobama koje su već završile fakultet. I odem ja vidjeti šta je to, onako posve neambiciozno; nazovem mamu i kažem upisala sam još jedan faks, ne znam šta ću s tim.

Na početku ti je sve špansko selo, a onda počneš krčiti put, razumijevati ponešto… a ustvari, što više raskrčuješ, to manje znaš. Ja danas uopće ne znam kako sam tri godine pored redovnog posla skoro svaki dan išla na faks i polagala ispite; na kraju nisam završila studij, ali sam sve odslušala i apsolvirala. Kineski me osvojio jer je, kao što sam rekla, totalni jezik - tu je i slika, i zvuk, i značenje.

Za razliku od Bojana, čiji su prvi prijevodi bili s kineskog, i koji je tako stjecao praksu, ja sam puno toga ponijela iz zapadne tradicije.  Kad prevodiš s indoeuropskih jezika, ne razmišljaš o tome koliku prtljagu nosiš sa sobom, koliko ti je samorazumljivo da se stvari rade na određeni način. Od mnogo toga sam se morala odučiti.

Bojan: Meni je sjajno što su svi koji kod nas prevode s kineskog jako kolegijalni - hoće da pomognu, da pogledaju prevod.

Inače, ja sad prevodim drugu knjigu u životu s engleskog - nakon 12 ili 13 s kineskog - i mislio sam da će ići lakše, međutim, nije baš tako. Imam drugu vrstu teškoće, i tu je moj problem baš što nemam prtljagu koju Katarina ima. Kad je pitam za pomoć, ona to samo ispali - paf! - a meni to fali.

Koliko ste imali uvid u recepciju knjiga - kako samoga Liua, tako i vaših prevoda - u Srbiji, odnosno Hrvatskoj ?

Bojan: Po forumima dosta ljudi piše kako je to dobro, u tim sferama postoji recepcija, odjeknulo je u fandomu. U malo široj javnosti za nas nema mesta. Ipak, možda se kod nas primećuje, ali... Neki dan dobijem mejl, i zovu me na ovogodišnji WorldCon, koji se održava u Čengduu u Kini! To uopšte još ne mogu da procesuiram, kad sam vidio ko sve tamo dolazi, iskrvarile su mi oči. Biće i Liju Cišin, sad razmišljam da li da mu priđem i kažem: halo, čoveče, ne znaš pisati ženske likove [smijeh].

Urednica iz Lagune rekla mi je da se SF generalno loše prodaje. Mislim da je za to glavni krivac piraterija - izađe knjiga, nakon tri dana je nađem u .epub formatu na nekom forumu. Ali i ja sam to radio, pa ne mogu govoriti.

Imao sam lepe pojedinačne situacije. Javio mi se deka od osamdeset godina da kaže kako je uživao u prevodu. Zamisli: čovek radio čitav život, sad je umirovljen, i u tim godinama pokloni toliki deo svog života nečemu što si ti radio. Javila mi se i neka žena za jednu dramu koju sam prevodio, kako je bila u teškoj životnoj situaciji i kako joj je pomogla. Ja u krajnjoj liniji i prevodim zbog takvih momenata, takve stvari me drže.

Katarina: Stalno čujem od izdavača da fanovi naviru u knjižaru, dolaze na Interliber, pitaju kad će treći nastavak. U mojoj okolini neki jednostavno ne čitaju SF. Ali mislim da nije bez odjeka. Bilo je nekoliko tekstova u medijima, a čak je i Milivoj Solar u nekom intervjuu spomenuo kako mu se svidio Liu Cixin, što mi je bilo jako simpatično.

Hrvatska se u ovom trenutku razlikuje od Srbije po tome što jako puno toga ovisi o EU: izdavački projekti, plaće, honorari, što uvjetuje i položaj prevoditelja. Za kinesku književnost EU ne igra, tako da iz tih izvora ne možeš dobiti sredstva.

A jeste li imali ikakvu potporu kineskih institucija?

Katarina: Moj izdavač nije ni tražio, ne znam do čega je bilo. Ja sam dobila potporu Ministarstva kulture za Kraj smrti, pa ipak ne mogu kukumavčiti da baš nitko ne prepoznaje moje napore. Lani je i Mračna šuma ušla u uži izbor za nagradu Društva prevodilaca. Dakle, ne mogu reći da se rad ne prepoznaje: na kraju to ponekad ipak dođe na svoje.

Bojan: Ja sam nakon studija i boravio u Kini, na specijalizaciji jezika. Studirao sam i diplomatiju, došao do kraja, ali to nije bilo za mene. Jednom prilikom tamo je dolazio i predsjednik Slovenije da nešto predaje gomili Kineza, ja sam mu prišao i rekao na srpskom: samo da kažem da se od nas ne može pobjeći niđe! Čovek nije mogao sebi da dođe.

Što se tiče novca, kod nas postoji velika pomoć Kineza, ali se treba izboriti za svoj prevodilački kruh. U izdavaštvu u Srbiji ne da ništa ne zavisi od EU, nego ništa ne zavisi ni od čega.

Nažalost, vrijeme je da privedemo kraju ovaj izvanredno zanimljivi razgovor, pa moram potegnuti ono neizbježno pitanje: na čemu radite, što pripremate?

Bojan: Trenutno prevodim s engleskog jednu knjigu o istoriji Kine, a s kineskog jedan jako težak roman koji se zove Zlatna reka. Trudim se da se tekst raslabi, da se u prevodu ne vidi koliko mi je bio zeznut. Mnogo hteo, mnogo započeo. Pripremam i prevod Umijeća ratovanja Sun Cua, prvi put na našim prostorima direktno s kineskog. Zatim, radim na jednoj knjizi koju sam sȃm odabrao, Glasnik, relativno nepoznatog autora koji se zove Liju Lijangčeng. Radi se o dva grada koja su zaratila, a magarci mogu da razgovaraju s mrtvima; fenomenalna premisa, možeš da prevodiš u njakanjima - zanjakao je, i slično. Poslao sam nekoliko stranica izdavaču na svoju ruku, jer sam jednostavno uživao prevodeći. Još jedna knjiga koja bih veleo raditi jeste antologija kineskih SF autorki, zove se The Way Spring Arrives, ja bih preveo naslov kao Vjesnici proleća. Jedan izdavač je hoće, ali čeka da vidi kakve će biti finansijske mogućnosti. Šta će se od svega toga materijalizovati, ne znam.

Katarina: Ja još moram ispostaviti završni dio trilogije, Kraj smrti. Ništa novo nisam htjela prihvatiti dok još radim na tome, jer sam razmišljala: ima li života nakon Cixina? Ipak, kao što sam već spomenula, izgleda da ću raditi na Hao Jingfang, njena mi je proza jako zanimljiva. Kako mi stalno ulijeću moji “redovni” jezici, prevodim i jednu publicističku knjigu s talijanskog - Donatella Di Cesare, Stranieri residenti. To je zasad to, a za želje-čestitke-i-pozdrave dalje ćemo vidjeti.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Intervju
Homepage 1280px nina lykke 09.10.2023.

'Mislim da pomalo lijeni pisci pišu samo o svom životu.'

S Ninom Lykke, autoricom romana 'Ne, ne i ne', razgovarali smo o životu, starenju, klišejima i mnogočemu drugome.

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
Homepage hila blum 21.09.2023.

'Uređivanje ne podrazumijeva samo rad na tuđem tekstu, iz njega dolazi sve što znam o pisanju.'

Uoči gostovanja na Festivalu svjetske književnosti razgovarali smo s izraelskom spisateljicom i urednicom Hilom Blum.

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
Homepage 375660667 786681380127240 664932757772874567 n 13.09.2023.

'Želim pisati točnim riječima jer jezik je prvo čime se manipulira u vremenima sukoba.'

S Davidom Grossmanom razgovarali smo povodom njegova gostovanja na Festivalu svjetske književnosti.

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
Homepage giulia caminito 12.07.2023.

'Je li obrazovanje način izlaska iz geta? Možda je nekad i bio, no više nije tako.'

Giulia Caminito bila je gošća nedavno održanog 'Festivala europske kratke priče', što je bio povod ovome razgovoru. 

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
Homepage 347401939 797397405241390 6182702972639368681 n 05.07.2023.

'Moramo vjerovati ljudima koji prenose svoje priče.'

Sa Shidom Bazyar, autoricom romana 'Nas tri', razgovarali smo povodom gostovanja na Festivalu europske kratke priče.

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
Homepage novo 27.06.2023.

'Misli su najbolje kada su potentne i sažete u trenutku, kao bombe.'

Ususret festivalu 'Prvi prozak na vrh jezika', s Alenom Begić razgovarali smo o potentnosti tragikomičnih tema, spisateljskim uzorima i humoru koji spretno meandrira njezinim pričama. 

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu