'Nikad nisam izašao iz dječjeg svijeta'

Na Booksinoj tribini Strip-tease gostovao je crtač i scenarist Krešimir Biuk. Tribinu je vodio i tekst priredio Matko Vladanović.

***

Kad si se prvi put počeo bosti u venu, tj. kad si se navukao na stripove?

Negdje u trećem osnovne. Bob Solanović, dvojica prijatelja i ja imali smo bilježnice - i to većinom s crtama, čak se nismo ni potrudili nabaviti prave – u kojima smo počeli sa stripovima. Nacrtaš svoj, daš frendu, onda on nešto nacrta, i tako je nastala naša 'Stripoteka'. Bilo je tu raznih žanrova. Krimića, SF-a, westerna, štrumfova i svačega. Neke od tih bilježnica još uvijek imam. 

Kao čitatelj krenuo sam, kao i većina, sa Zagorom. Čitao sam sve iz Zlatne serije, ali Zagor me najviše povukao, zbog tih nekih avantura koje su zadirale u SF i fantasy. Nakon toga sreo sam se s Taličnim Tomom i Asterixom i to je bilo to. Nisam nikad htio crtati Zagora. Htio sam crtati kao Uderzo, ali to se nikad nije desilo.

Kad si se odlučio stripom baviti (polu)profesionalno?

Bob i ja smo upoznali ove malo zešće ljude, Džuku (Goran Sudžuka) i pokojnog Eddyja (Edvin Biuković) koji su nas uputili kako se to uopće radi. Tad je krenuo časopis Prvi izbor u kojem sam prvi put napravio strip i za njega dobio novce. To je časopis za djecu od 1. do 4. razreda osnovne i tamo sam se zadržao trinaest godina. Jako mi je to bilo izazovno. Kad sam krenuo, bio mi je baš gušt. Bilo je perioda u kojima bi mi urednica rekla da im više ne trebam i tad bi mi bilo žao. Djeca su baš fora publika. Nema muljanja. 

Kako si se prilagođavao djeci? Koliko ti je bilo zahtjevno trinaest godina vraćati se dječjem svijetu?

Mentalno nikad nisam izašao iz tog dječjeg svijeta tako da to nije predstavljalo neki problem. U početku sam imao dvije stranice stripa pa neko vrijeme četiri i sve je to išlo bez problema. Bilo je tu dosta auto-cenzure. Pretpostaviš da nešto neće ići i onda to ne staviš. Urednica bi me 'cenzurirala' na mjestima gdje nisam očekivao. Bio sam nacrtao neku vješticu koja je izgledala kao Carla del Ponte i to nije prošlo :) 

Osim u Prvom izboru, radio si stripove i za Ticin Endem. Gdje si slobodniji, u fanzinskom okruženju ili u časopisu za djecu?

Čovjek bi rekao fanzin, kao – slobodan si, radiš što hoćeš i možeš se izraziti, ali na kraju sam bio zadovoljniji kad sam imao okvire. Kad sam nakon nekog vremena pogledao napravljene stripove, primijetio sam da mi bolje funkcioniraju ovi koje sam radio u dječjim časopisima nego ovi koje sam radio 'sam'.

Što danas radiš drugačije naspram vremena kad si počinjao?

Počeo sam malo realističnije crtati ljude, ali samo malo. Realistični mi stil ipak nije zanimljiv za crtanje. Najzanimljivije mi je crtati polurealistično ili skroz stilizirano. Takav crtež nije nužno jednostavniji za napraviti od realističnog crteža, ali meni je. Uvijek mi je bio draži i to valjda proizlazi iz stripova koje sam čitao. Trebaš biti dosta vičan da bi nacrtao realistički strip koji ne bi bio ukočen, a ja mrzim ukočene stripove. Ima dobrih ukočenih stripova, ali kad ih ja napravim, to mi se onda ne sviđa. 

Što ti je dobar strip?

Dobar strip ne gnjavi i dobro se osjećaš kad ga pročitaš. Ako je dobra priča, a loš crtež, može proći. Ovisi koliko je loš crtež. Sve rjeđe čitam stripove koji su dobro nacrtani, a imaju lošu radnju. Čitanje me veseli kao i prije, samo sad neke stvari gledam drugačije. Primjećujem kako su stvari napravljene, kako su dobre neke dosjetke, kako su riješene neke scene itd. Ne opterećujem se analizom, ali to dolazi podsvjesno. 

Za ovogodišnji CRŠ si pripremio Denija Sparinu. O čemu je riječ?

Deni Sparina je policajac u mirovini. Nakon mirovine bavio se poljoprivredom, ali se tu nije našao pa se počeo bavit privatnim istražiteljstvom, rješavao je male slučajeve dok nije naletio na veliki. Bit će osamdesetak strana stripa i nešto popratnog materijala. Već dugo nisam crtao strip s ljudima pa će ovo biti drukčije. 

Radim stripove kad imam vremena i kad me uhvati neka tema. Osnovna ideja padne na pamet nenadano, bilo gdje, u razgovoru ili na poslu pa je razvijam uglavnom kad sam slobodan. Zato je rad na Deniju trajao oko godinu i pol dana.  

Što planiraš dalje?

Postoji projekt svih projekata, kojem sam ja samo scenarist. U pitanju je šest crtača. Šest priča po deset stranica. Na kraju bi trebao ispast SF. Prva i druga epizoda se nisu počele radit, ali treća jest (crta je Ive Svorcina). Strip će se zvati Parlight Starlov. Ime je nastalo iz zezancije prema stripu Starlight našeg poznatog crtača Gorana Parlova, nedavno je izašao i na hrvatskom jeziku. 

Sebo [Sebastijan Čamagajevac] me pitao jel bi mu napravio scenarij za kratku priču o Parlight Starlovu (u našem slučaju riječ je o liku) pa sam je i napravio. Sebo nije počeo crtat pa sam napravio drugu. Napravio sam pet epizoda i sad radim šestu. Cijela je spika trebala biti sa Sebastijanom kao crtačem, ali je on shvatio da to neće biti izvedivo pa su uletili drugi crtači. Pošto je riječ o neprofitabilnom projektu, pitanje je koliko će dečki imat vremena. Ako bude gotovo za CRŠ 2018., bit će super. 

Koliko su ti Internet i ostale tehnološke stvari promijenile rad na stripu? Papir ili ekran?

Što se mene tiče, nisu. Crtam, ponudim, netko primi, netko ne. Većinom prime. Što se tiče digitalizacije, tu nisam investirao u sebe. Još uvijek crtam rukom na papiru, a najveći digitalni doseg mi je bojanje dječjih stripova u Photoshopu. 

Osobno nemam problema s čitanjem na ekranu, ali mi je draži papir. Zasad imamo dovoljno materijala na papiru, a kad se to potroši, onda ćemo vidjet. Meni je drago da ljudi čitaju stripove pa makar to radili na tabletu ili na ekranu od kompa. Kako će to biti u budućnosti, tko bi ga znao. Kako stvari zasad stoje, papiru još nije došao kraj.