Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250
Piše: Petra Bolić

'Nijedna forma nije tako živa kao ona koja je odmarala nekoliko stoljeća.'

Large boris a novak

Foto: Borut Krajnc.

Utorak
28.09.2021.

Obitavališta duša treća je i ujedno posljednja knjiga opsežnoga epa Vrata nepovrata. U tom višestruko nagrađivanom djelu pjesnik Boris A. Novak vratio se osjećajnijem izrazu kojim je prožeto svih 99 spjevova. Ova knjiga predstavlja i svojevrsnu sintezu cjeline, ali i zaključni nastavak prva dva dijela trilogije, dok se istodobno od njih značajno razlikuje – posebice tonom i pjesničkim slikama. U prvoj knjizi naslova Zemljovidi nostalgije na svijet gledamo iz ptičje perspektive. Pred nama su iscrtane karte kontinenata, pojedinih europskih gradova, ali i cijele Slovenije te njezinih jezera, polja, planina, gradova i sela. U drugom se pak dijelu naslova Vrijeme očeva priče zgušnjavaju tijekom previranja uslijed dvaju svjetskih ratova na slovenskome tlu. Prepliću se apsurd i groteska u nevjerojatno intenzivnome  dobu kada i sve iz okoline na pojedinca djeluje mnogo intenzivnije ― svako prijateljstvo, ljubav, izdaja. U junacima se javlja i strah izazvan ratom i nestabilnim vremenima, ali naposljetku i nevjerojatna hrabrost. Pjesnik je pažljivo prikupljao svjedočanstva i dokumente te oživio mnoge nepoznate ili zaboravljene heroje, događaje koji su iskliznuli iz školskih udžbenika i povijesnih knjiga, ali koji zbog toga nisu manje stvarni. Ispričao je priče o vojnicima, priče o ostavljenima, zaboravljenima, logorašima, ali i o onima koji su nakon rata zbrajali svoje mrtve. U ovom trećem su dijelu slike i događaji mnogo snažnije obilježeni mitskim, fantastičnim i religioznim. Zaključni su dijelovi elegični, čak i vrlo osobni, a iznimno napeta svjetska situacija u kojoj živimo nesumnjivo se uklapa u te spomenute konačne apokaliptične slike. Nikako se ne smije zanemariti ni činjenica da je, osim obitelji, Novakovo pisanje snažno obilježilo ono njegovoga pjesničkog idola Dantea Alighierija, naročito upravo njegovo svjetski poznato djelo Božanstvena komedija. U Novakovim djelima otkrivamo da se, poput Dantea, usredotočuje na dušu koja putuje kroz različite faze, a upravo to najviše dolazi do izražaja u ovoj, posljednjoj mu knjizi.

Novak nas vodi na brod života gdje su na donjoj palubi prazne duše, a potom na šokantno i emotivno putovanje vlakom života gdje opisuje patnje Drugoga svjetskog rata i tadašnje logoraše te današnje izbjeglice sve dok putovanje ne završi gornjom palubom, rajem ateista očišćene duše. Ovdje opisuje sebe kako sluša glasove svojih predaka. Pjesnik je u svoja djela uvrstio veliki dio povijesti koji opisuje istinite priče o životima njegova oca, majke, bake, ali i ostalih važnih mu članova obitelji. S autorom smo o knjizi razgovarali povodom Festivala svjetske književnosti, netom nakon predstavljanja njezinoga prijevoda.

S obzirom na činjenicu da je u suvremenoj književnosti to doista rijetkost, kako to da ste odabrali napisati ep i je li to doista drugi slovenski ep uopće – ako Prešernov Krst pri Savici gledamo kao ep, odnosno, barem prolog toga djela tako karakteriziramo?

Krst pri Savici je zapravo romantična poema, a prolog ja osobno smatram kratkom epskom pjesmom. Sjajnom, ali veoma kratkom. Tako da to nije ep i nekako vjerujem da Prešeren tada nije mogao napisati ep jer tada nije imao niti materijala niti iskustva za pisanje epa. Tek je, nažalost, 20. stoljeće sa svojim tragedijama piscima pružilo značajnoga materijala za pisanje epova. Meni je upravo to što ste spomenuli bilo važno – da suvremenih epova postoji vrlo malo – te usto i činjenica da obje, i teorija, ali i povijest književnosti, ep smatraju mrtvom formom koja ne postoji od davnina. Ja pak vjerujem upravo u suprotno – da nijedna forma nije tako živa kao ona koja je imala privilegije odmarati se nekoliko stoljeća.

Baš zbog toga sam iznutra osjetio svojevrsnu potrebu za pisanjem epa, ali nigdje nisam nalazio modele koji bi mi pritom pomogli. Tako da sam, prije svega, ulazio u dijalog sa starim majstorima od Homera, Vergilija i naravno Gilgameša pa preko Dantea kao onoga koji mi je bio najznačajniji i sve do Miltona, ali morao sam nekako izmisliti i stvoriti jezik kojim ću pisati. Tu sam na početku nailazio na probleme. Pisao sam metrički pravilnim formama, ali sam ubrzo osjetio da to ne odgovara našem vremenu i da je potreban neki snažan ritam koji istodobno može istrpjeti i modifikacije, ali i prilagođavanje raznim situacijama, likovima i temama – pa gotovo jazz ritam. Tako da je to i u grafičkome smislu vrlo živ i raznolik tekst. Postoje stranice gdje desni stupac pojašnjava radnju u lijevome ili pak one, na kojima se taj desni doima poput nekoga odjeka ili pak komentara. Time sam se rado poigravao i to mi se činilo vrlo zanimljivo.

Je li Vama potom zapravo jezik oblikovao i stvorio tu formu ili ste pak jezik prilagođavali i podređivali formi? Možemo li nekako, prema vašim riječima, zaključiti da je došlo do svojevrsne spontane sinteze spomenutoga?

To se nekako samo od sebe dogodilo. Osnovni emocionalni impuls bila je smrt moga oca 1991. godine koja se podudarala sa svim strašnim promjenama u društvu, početkom ratova. No, tada, iako sam počeo pisati, nisam još bio potpuno zreo pa su neke bilješke ostale samo u fragmentima. Tek sam 2008. nakon smrti majke ponovno ušao u to i nisam više puštao tekst iz ruku. Odnosno, bolje rečeno, tekst mene više nije puštao. Veoma sam brzo osjetio taj glas, taj ton i odmah su mi se sve slike pojavile pred očima. Odmah od samoga početka sam imao sve tri knjige pred sobom, samo sam ponešto premještao. No, dogodilo mi se da sam naposljetku ipak imao problema s trećom knjigom jer iznenada nisam imam dovoljno pjesama uslijed toga premještanja. Doista mi sada nije jasno kako je upravo ona najduža

Mislite li da je razlogu tomu upravo činjenica da je ta treća knjiga najintimnija i da ste pogledali u sebe?

Da, da, da! To je zasigurno razlog. Ali ipak, upotrijebio sam u toj knjizi i neke druge, starije tekstove koje sam preradio i koji su mi nekako odgovarali u ovom novom kontekstu, tekstove koji u tom kontekstu potpuno drugačije funkcioniraju no što je to slučaj u onom njihovom izvornome. Nametnula su mi se pritom i brojna pitanja, a ono najznačajnije je upravo bilo vezano uz odluku u kojem ću licu pripovijedati – hoću li odabrati prvo lice ili pak auktorijalnoga pripovjedača. Isprobavao sam različite varijante i iznenadilo me kada sam shvatio sam da je ich forma nekako najkompleksnija, ona koja mi daje najviše mogućnosti za izražavanje. Taj se ich može rascijepiti na stotine glasove. Iako on jest moj ja, kroz njega govori mnogo likova i lica. To nisam samo ja, nego je to cijelo mnoštvo glasova.

Kada već spominjete ovo cijelo mnoštvo glasova, likova i lica, možete li ukratko pojasniti i problematiku uporabe vlastitih imena koju ste spomenuli, odnosno, natuknuli pri predstavljanju prijevoda?

Da, to spominjanje vlastitih imena se postavilo kao veliki problem. Najmanje u prvoj knjizi jer je to knjiga mojih dječjih sjećanja i tu dolaze u obzir prvenstveno osobna imena, ne prezimena. No, čim sam započeo sa zapisivanjem vjerodostojnih povijesnih priča, nisam osjećao da imam pravo ljudima oduzeti prezime. Pokušavao bih više puta, raspisao se, ispisao mnoge varijante, ali bi mi tada sve djelovalo tako siromašno. Svaki put mi je nešto nedostajalo i potom sam na koncu, unatoč tomu što mi je otac zabranio upotrebu vlastitih imena, likovima ipak vraćao njihova izvorna imena. Čim sam tim figurama vratio njihovo vlastito ime, osjetio sam žar energije koju bez svoga imena inače ne bi imali. Samo sam nekoliko imena ipak promijenio kako im ne bih uzburkao sadašnje živote. To je slučaj kada primjerice progovaram o nekim ljubavima iz prošlosti.

Velik je opseg u pitanju i jasno je da iza ovakvoga monumentalnog epa stoji i dugogodišnji rad. Kakav ste odnos stvarali sa svim tim junacima tijekom pisanja? Jeste li ponovno proživljavali neke intimne događaje i teme kada ste gradili ovakav jedan hram sjećanja

To je doista čudan osjećaj, prerađivati vlastitu priču i ponovno je proživljavati, ali upravo me to nosilo svih tih godina.  Imao sam neku posebnu energiju koja me gurala da stalno pišem. Tako da sam recimo napisao čak i pjesmu o tome što se događa s mojom kućom. Praktični problemi nekako obično nemaju običaj nestati i otići, već se nakupljaju. Kroz sve te godine sam naravno radio i druge poslove, bilo je tu doista značajnih angažmana koje nipošto nisam zanemarivao, ali pisanje ove trilogije mi je bila primarna okupacija i tome sam se gotovo potpuno posvetio. Neprestano pišem, to mi je poput glavne opsesije. Nisam bio potpuno siguran hoću li se na kraju s tim izboriti  i hoću li uopće uspjeti.

Nekako mislim da sada već sa sigurnošću možemo reći da vam je uspjelo. Vidimo da je ep u Sloveniji odlično recipiran – i to unatoč prvotnom odbijanju rukopisa. Što pak očekujete u ostatku regije uz koju ste ionako nevjerojatno snažno vezani, što precima, što vlastitom aktivnošću unutar zajedničkoga kulturnog polja?

Ja sam bio veoma ugodno iznenađen kada sam u mnogim knjižarama nailazio na svoju knjigu. Priznajem i sam da u današnje doba zasigurno nije baš posve normalno pisati ovako opsežna djela u stihovima. Zbog toga moram odati veliko priznanje i veliku zahvalnost svojoj slovenskoj izdavačkoj kući, ali i hrvatskome izdavaču i prevoditelju. Izuzetno sam zadovoljan prijevodom. Jako smo dobro surađivali i sve zvuči prirodno, a upravo je to, po meni, najvažnije. Kod ove forme postoji opasnost da se prilikom prijevoda ona nekako izgubi, a to potom šalje pogrešne signale, djelo gubi energiju i onu svoju prvotnu bit. A sada, kako će knjiga biti recipirana, teško mi je prognozirati. Nekako sam siguran da će moja ludost naći svoju publiku. Ne očekujem da se moje knjige čitaju u jednoj dahu. Srećom, svaka od tri knjige se mogu čitati kao zasebne cjeline. Također se i sama pjevanja u svakoj od knjiga mogu čitati zasebno. Tako da je lako zamisliti i čitatelja koji će samo povremeno prelistati, usput pogledati i vjerujem da će i taj pronaći nešto za sebe što će ga dotaknuti.

Na kraju krajeva, ja sam ionako samo medij koji je bio programiran da to napiše. Programiran od strane ljudi koji su mi te priče ispripovijedali i koji su od mene očekivali da ih ja zabilježim. Dakle, oni su ti prema kojima ja imam najveću odgovornost i time su me, jasno, pomalo opteretili. Sudbina ove moje ludosti zapravo ovisi samo o vremenu. Odnosno, o istini vremena. Možda će to, budući da je ovo ipak jedan od najduljih epova svih vremena, kroz neko izvjesno vrijeme postati kuriozum, ali ja se ipak nadam da će ostati, da će se zadržati i da će prenijeti čitateljima neke važne poruke. Upravo mi zbog toga i toliko znači hrvatski prijevod. Njime se dodatno otvara i širi značenjsko polje i sama poruka epa. Tekst tako dobiva i neka druga značenja, čitatelji razrađuju neke druge interpretacije. Ja nisam gospodar smisla toga teksta iako mu jesam autor. Kada čujem neke interpretacije svojih tekstova koje su posve drugačije od nekih mojih inicijalnih ideja, priznajem, iznenađen sam, ali me veseli da je tekst čitan i da omogućuje neka šira tumačenja. Ovo je brod koji plovi, a ja sam sada ostao na obali. Dobro, ponekad malo zaplovim ovako kroz prijevode, ali većinom ipak stojim na obali.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu