'Ne želim da se moje knjige mogu pročitati tek tako.'

Povodom gostovanja na Festivalu svjetske književnosti razgovarali smo s makedonskom spisateljicom Lidijom Dimkovskom. O njenim je književnim počecima i referencama, angažmanu u književnosti, romanu Jedinstveni matični broj (Fraktura, 2025., prijevod Borjana Prošev-Oliver), i mnogim drugim temama s njom razgovarala Ana Marić.

Danas Vas se s pravom smatra jednom od najafirmiranijih makedonskih autor(ic)a. Vaše su knjige prevedene na brojne strane jezike, dobili ste ugledne književne nagrade, često ste gošća na festivalima, o Vašem se radu pišu kritike, a djela Vam postaju temom diplomskih i doktorskih radova i pažnja im se pruža i iz književno-znanstvene perspektive. Osim toga, iz prve ruke znam da ste omiljeni i među studentima Južnoslavenskih jezika i književnosti koji Vaše knjige rado biraju za analize na raznim kolegijima. Možete li se, za početak, prisjetiti svojih književnih početaka? Jeste li se tada uopće usudili sanjati da će Vaša književna karijera izgledati ovako?

Mene raduje da gledate na moju karijeru tako kako ste je predstavili. Ja još uvijek mislim da ona nije tako dobra kao što izgleda (smijeh). Nikada se nisam nadala jer se u književnosti i umjetnosti ne možeš nadati karijeri. Ona je garantirana sportašima, muzičarima, i nekim drugim ljudima. U umjetnosti uvijek ima nekih manjih uspjeha, ali isto tako i velikih padova. Odnosno, svaka nova knjiga koju napišem je otvorena prema svijetu i ne znam tko će je pročitati. Nekome će se sviđati, nekome se neće, netko će napisati jako pozitivnu kritiku, a netko jako negativnu. Meni je važno da se knjige ne ignoriraju. Ne samo moje, nego općenito. Važno je da knjiga u koju autor/ica uloži svoj život, svoje vrijeme, svoju ljubav, da ne ostane nezapažena, pa čak i na negativan način. 

Ja mislim da je uspjeh u stvari to da netko pročita tvoju knjigu. Festivali, nagrade, rezidencije, susreti itd., sve su to socijalne dimenzije stvaralaštva. Najvažnije je da se knjige čitaju. Ako se ne čitaju, onda su to mrtve knjige. Toga se najviše bojim. Nikada ne znam čitaju li se moje knjige, iako mi puno čitateljica i čitatelja osobno pišu. Sada je sve to dostupno, javno. Kada sam ja čitala autore i autorice koji su mi bili važni nikada nisam pomislila da bih nekome mogla napisati pismo da mi se sviđaju njihove knjige… Sada imamo neposrednu komunikaciju između pisaca i čitatelja i to me jako raduje jer smo mi suvremenici i možemo komunicirati… Nema više tog tabua da je pisac neki mesija, da je iznad drugih. Volim to naše prizemljivanje. Sudeći po tome, svakako imam svoju publiku, ali svakako imam i publiku koju ne poznajem, a možda i nemam (smijeh). 

Iako ste u Hrvatskoj najpoznatiji po svojim romanima, na književnu ste scenu najprije zakoračili poezijom. Osim toga, bavite se i prevođenjem, uredili ste nekoliko antologija, a trenutno, koliko sam čitala, radite i na knjizi za djecu. Koliko se međusobno razlikuje rad na svim tim projektima? Postoji li možda još neko područje književnosti u koje biste voljeli zaći?

Pa, voljela bih napisati dramu, a možda i hoću, ali moram prvo naučiti kako se piše drama. Sljedeća knjiga će biti hibridna knjiga o tijelu. Obuhvaćat će i poeziju i prozu, i esejistiku, bit će to knjiga o tijelu kao o fizičkoj i psihičkoj kategoriji i o narativu, političkom, sociološkom… Sve što sam dosad napisala ne isključuje jedno drugo. Iako, kada pišem roman, moram fizički raditi na tome, moram sjediti, pisati… Kada pišem poeziju to je drugačije, osjećam da moram cijelu moju dušu i cijeli moj razum, i sve što imam u sebi, dati u nekoliko stihova. To je možda i teže nego pisati roman. Roman dozvoljava da se rasplineš, da onda poslije kratiš. Možeš pisati na veliko, i da onda poslije to kontroliraš, brišeš… 

Novo iskustvo koje sam imala s pisanjem romana za djecu, odnosno za mlade koji sam upravo završila, počelo je od toga da napišem jednu kratku slikovnicu (smijeh), i onda sam shvatila da sam previše napisala i da će to biti neka knjižica za malu djecu, a onda nisam mogla prestati pisati. Jučer sam završila rukopis koji već ima sto Wordovih stranica i sada je to već knjiga za malo veću djecu, a možda i za odrasle. 

Sve što pišem mene jako raduje iako obično pišem o tragičnim stvarima. Pišem o stvarima koje se događaju oko nas ili u nama ili kroz povijest. O stvarima koje nisu lake. Ne želim da se moje knjige mogu pročitati tek tako, bez da se razmišlja o njima. A što god da pišem, osjećam neku ontološku radost, tada sam najsretnija na svijetu. Zbog toga možda i pišem. Ne toliko zbog toga da prenesem neku priču ili da svijetu dam neku knjigu, nego zbog toga što je to meni moja sreća. Ako uz to napišem i dobru knjigu, onda su i čitatelji i čitateljice sretni. 

Primijetila sam da je, izuzev posljednjeg romana, Marina Cvetajeva, česta motivska referenca u Vašim djelima. Je li ta odluka bila svjesna ili nesvjesna, zašto baš Cvetajeva?

Mislim da se Marina Cvetajeva podsvjesno javlja u skoro svim mojim djelima, i to iz jednostavnog razloga jer je ona spisateljica moga života zbog toga što je volim i kao čovjeka, kao nekoga tko mi je prenio neko duševno i duhovno naslijeđe, i traumu, i suštinu pisanja. Zbog nje sam naučila ruski, njezinim sam stopama čak otišla do Jelabuge. Imam oko sedamdeset njezinih knjiga na svim mogućim jezicima. Znači, zbog nje sam postala u stvari kolekcionarka (smijeh). Ona je meni kao dio obitelji i onda je ona podsvjesno i svjesno uvijek tu uz mene i svakako je normalno da se pojavljuje i u mojim djelima. 

U Vašim djelima, pa i u poeziji, osjeti se snažan angažirani ton koji ne ide nauštrb poetskom pismu. Koliko, po Vašem mišljenju, književnost danas uopće može utjecati na svijet i društvo? Treba li pisac biti hrabar da bi pisao angažirano?

Pisac mora biti hrabar da bi pisao angažirano! Odnosno, da bi pisao imanentno angažirano. Kažem imanentno angažirano jer mislim da, kada se pod svaku cijenu trudimo pisati angažirano, literatura izgubi nešto što se ne može nadoknaditi na neki drugi način. Znači, mi se kao ljudi možemo angažirati u svim područjima društva. Možemo misliti da možemo promijeniti društvo. Nije teško angažirati se. Možemo se uključiti u neku volontersku organizaciju, ideš i pomažeš, bolesnim ljudima, imigrantima, azilantima… Radiš nešto konkretno, angažiraš se konkretno, za nekog čovjeka ili za neku grupu ljudi. 

U literaturi imanentno angažirano znači da ti kao čovjek, kao osobnost imaš neke svoje stavove i da stojiš iza tih stavova... Tu ne mislim na neku autobiografsku notu, nego da pišeš sa svojim integritetom, sa svojim jastvom, sa svojim bićem. Ako si ti takav kako i pišeš, tvoja angažiranost, ako je nosiš u sebi, svijest da vidiš što se oko tebe događa, u društvu i svijetu, i boriš se protiv toga, onda je to apsolutno imanentno, odnosno podsvjesno ulazi u tvoju književnost. Onda ta književnost postane angažirana, ali ne na prvu loptu. Ne onako da svi kažu – aha, to je angažirana književnost. Ja nisam pristalica takve angažirane književnosti. 

Svakako, u tome smislu, moja književnost je angažirana, ali se nisam trudila da bude takva. Sve moje iskustvo koje imam u ovome svijetu, i moja razmišljanja, moji stavovi, sve to dođe do izražaja u onome što pišem. 

Čitate li djela suvremenih autora koji se zalažu za stavove suprotne Vašima, i možete li u njima uživati? 

Moram vam priznati da na primjer Petra Handkea ne mogu već dugo vremena čitati. Zapravo podsvjesno ili svjesno izbjegavam čitati problematične pisce i spisateljice koji imaju stavove drugačije od mojih jer nisam sigurna da ću objektivno uživati u njihovim knjigama. Posebice ako su oni još uvijek živi, ako su moji suvremenici. Kako bih sada mogla čitati nekog autora ili autoricu koji bi pisao/la da je Izrael u pravu vezano za Gazu? I ja sam samo čovjek, zašto bih morala nepristrano čitati nekog takvog pisaca sada? I može li se uopće objektivno čitati književnost? Čitanje je uvijek subjektivno i ako meni kao čitateljici smetaju javni stavovi pisca suvremenika, imala bih neku zadršku da čitam njegova-njena djela. U Makedoniji imamo primjer pjesnikinje Katice Ćulavkove koja je bila moja profesorica na fakultetu. Jako sam je voljela kao pjesnikinju, ali u posljednje vrijeme ona ima toliko različite stavove od mojih, njen vjerojatno unutrašnji konzervatizam, nacionalizam, antifeminizam izbio je na planu ne samo u njenim javnim nastupima i izjavama, nego i u neke od njezinih pjesama u kojima je je dozvolila da uđe ideološki etnonacionalistički i vjerski element koji je jako opasan, koji nije prirodno religiozni motiv, nego je baš klerikalno i desničarski usmjeren... To je najgora varijanta koja se može dogoditi jednome autoru. 

U Vašem posljednjem romanu Jedinstveni matični broj kojeg predstavljate na Festivalu svjetske književnosti, prohodna je ideja „pobjeći negdje u zabit“ (sve pohvale i prevoditeljici Borjani Prošev-Oliver na tom sjajnom rješenju komplicirane makedonske sintagme "Čovek da fati pustelija"!). U knjizi je to opisano kao mjesto kamo odlaze ljudi koji „traže spas u otuđenosti“. Jeste li i sami ponekad poželjeli pobjeći u takvu „zabit“, kako biste se odmaknuli od stvarnih problema koje često preslikavate u svoje knjige? Utječe li to na Vas i psihološki? I naposljetku, kako bi izgledala Vaša osobna „zabit“?

Mislim da svaki čovjek ponekad poželi pobjeći u „zabit“ (smijeh). Blago onome koji nikada ne želi. I ja ponekad poželim pobjeći iz nekih osobnih ili kolektivnih problema i trauma, iz svijeta u kojem živimo u kojem je sve više ludila, i ratova, i nerazumijevanja, i fašizma, i rasizma… U tome smislu da.

U romanu sam se bavila sa „zabiti“ kao netko tko gleda kako se ovaj svijet u kojem živimo otuđuje od svojih građana i kako se ljudi otuđuju međusobno. Više nemamo vremena ni energije, a ni prostora da budemo zajedno, da budemo prijatelji, da budemo prisutni u trenutku kada smo s nekim, nego uvijek negdje trčimo, svi imamo neke individualne želje, naš je svijet u potpunosti individualiziran. Ta individualizacija u stvari ne vodi k solidarnosti, ili suradnji, nego svatko gleda samo sebe i svijet vidi iz svoga ugla.

Kada sam razmišljala gdje bi ta „zabit“ bila, već sam znala da bi bila u Makedoniji, ali svatko može naći zabit tamo gdje želi. Makedonija je puna praznih sela, gradića, ljudi su emigrirali, ostavili su kuće koje se raspadaju. Tamo nema nikakvog života. Izabrala sam gradić koji je meni jako poznat iz djetinjstva. Tamo sam išla kod tete i strica. U obližnjem su selu živjeli baka i deda. Taj se gradić skoro potpuno ispraznio. Kada sam pisala roman, morala sam tu zabit vizualizirati i doslovno sam tu zabit postavila u taj gradić u Makedoniji. Onda mi je sve postalo jasno. Tamo stvarno postoji jedna prazna tvornica u kojoj je moj tetak radio kao fizički radnik za spužve. Svi smo doma imali spužve, ja sam imala u obliku zečića. Tamo postoji i tvornica koja više ne postoji – tvornica brusilica. To je bilo nenormalno, da u jednoj Jugoslaviji, u Makedoniji u jednom malom gradiću postoji ogromna tvornica brusilica. Tu su tvornicu kupili Slovenci, ona je poslije propala i otišla je na stečaj, pa je teta ostala bez posla. Ja sam si tako tu „zabit“ u potpunosti zamišljala kao da se radi o tome gradiću.

Mislim da, kada bi netko stvarno odlučio da otvori „zabit“, kada bi moja distopija postala baš komuna, onda će imati puno izbora, i to nažalost ne samo u Makedoniji.

U romanu se posebno ističe lik majke, koja je u neku ruku prikazana kao antijunakinja, a koju protagonistica u romanu čak naziva „mamom Hitler“. Kako ste gradili njezin portret i je li Vam bilo izazovno pisati rečenice koje ona izgovara s obzirom na njezin nedostatak empatije?

Od malena sam voljela slušati ljude. Gledati ih, gledati kako se odrasli ponašaju. Uvijek su nam govorili da su odrasli ljudi, stariji, puni mudrosti, da su pametniji. Ja sam znala naletjeti i na glupe ljude, ljude koji su mrzili, koji su vrijeđali. Slušala bih to oko sebe – u autobusu, na selu, među susjedima… Svi su se ti dijalozi nekako skupili i kada sam pisala, kada sam izrađivala lik majke, u stvari su te rečenice normalno dolazile.

Nije mi cilj u književnosti govoriti o pozitivnim stvarima. Ne vjerujem da da dobra literatura govori o sretnim krajevima, o dobrim ljudima, to mi nije izazov. Volim pisati o problematičnim ljudima, o društvu koje se raspada, volim pisati o majci ne kao o iluzionističkoj osobi, nego sam htjela srušiti tabu majke. U našim kulturama, posebno u balkanskim, majka mora biti na pijedestalu, ona je svetica, nitko je ne smije dirati. Mislim da puno majki nisu rođene da bi postale majke. Tu je onda i trauma djece koja se prelijeva poslije na njihovu djecu. Željela sam izraditi jedan lik koji bi odgovarao realnosti, koji bi bio vjerodostojan, a koji bi srušio taj tabu. Takav bi lik bio zanimljiv u romanu. Ako bih pisala o jednoj divnoj majci, supruzi, osobi - što bi onda bilo u tome romanu? Ne bismo imali priče, priče su uvijek problematične.

Iako je prvi makedonski roman objavljen tek 1952. godine, a prvo djelo iz ženskog pera objavljeno je 1960. godine, čini se kao da makedonska književnost ima mnogo dužu tradiciju. U Hrvatskoj je ona, zbog oskudnosti broja prijevoda, tek djelomično prepoznata. Koja biste makedonska djela, bilo najrecentnije književne produkcije, bilo makedonskih klasika, preporučili čitateljima / izdavačima / prevoditeljima?

Uh, teško pitanje (smijeh). I sama opažam da je ustvari malo makedonskih autora/ica prevedeno na hrvatski: knjige Rumene Bužarovske, Vlade Uroševića, Goceta Smilevskega, Živka Činga, Petra Andonovskega, Venka Andonovskog, Aleksandra Prokopieva, jedna knjiga Olivere Nikolove, moje… . Svakako bih ponovno voljela vidjeti Gorana Stefanovskog na hrvatskom i u hrvatskim kazalištima. Voljela bih da se prevede nešto od Kice Kolbe koja je jedna najboljih spisateljica, i mislim da zaslužuje da se barem jedan njezin roman objavi i na hrvatskom. Svakako preporučujem i knjigu Kaline Malevske koja je dobila nagradu Roman godina za Svetot što go izbrav ili koji bilo roman Frosine Parmakovske. Ima mnogo autora i autorica koji to zaslužuju i ne mogu sve ovdje spomenuti, i od mlađe i od starije generacije. Zapažam da se, ne samo na Balkanu, već i u svijetu, javlja neki ageism koji ima otpor prema starijim spisateljicama i spisateljima, i da na neki način zaboravlja na starije generacije. 

Mislim da moramo imati neki kontinuitet u književnosti. Kao što ste i sami dobro rekli, makedonska tradicija je stvarno mala, ali bogata. U tome smislu mislim da je preskočila neke faze i došla do suvremene književnosti, ali to ne znači da ono što se napisalo posljednjih šezdeset godina moramo svesti samo na ono što se napisalo posljednjih dvadeset. Znači, moramo se vraćati i k Živku Čingu, i k Petreu M. Andreevskom i apsolutno Oliveri Nikolovi… Poezija Blaže Koneskog! To je nešto besmrtno! To uvijek mora biti prevedeno, i jako mi je tužno da ga ne objavljuju najveći izdavači po svijetu. Ja mislim da i mlađe i starije generacije, i generacije autora koji nisu više među nama, moraju imati ravnopravno mjesto u književnosti. Na kraju krajeva prevodimo (dobre) knjige, ne imena.