'Našu ideju sreće treba radikalno revidirati'

U povodu gostovanja u Booksinom programu 'Piščev dnevnik', razgovarali smo s kanadskim filozofom Markom Kingwellom.

***

Autor ste knjige In Pursuit of Happiness : Better Living from Plato to Prozac. Kada govorimo o Zapadu, smatrate li da se sreća u očima suvremenog čovjeka promatra kao nešto što nije tek točka stremljenja ili put prema samoostvarenju, već kao nešto što on naprosto zaslužuje samim svojim postojanjem?

Slažem se s tom ocjenom. Danas je zaista pitanje sreće ušlo u područje imperativa. Drugim riječima, ako danas čovjek nije sretan, onda ulazi u opći narativ o 'osobnom neuspjehu', znači da nije uspio u životu. U takvim okolnostima čovjek si postavlja pitanje: što nije u redu sa mnom ako nisam sretan? Sve to dovodi do proizvodnje iluzije o sreći, što se spušta s razine fikcije na nivo ponašanja ljudi. Iluzija sretnog života postaje proizvod na kojem radi bezbroj ljudi, jer se mora pokazati da se uspjelo. A uspjeti znači biti sretan.

Kao ekstremna konzekvenca toga je korištenje riječi loser kao najveće uvrede. Nesretan čovjek je gubitnik. Je li činjenica da današnji čovjek smatra da zaslužuje biti sretan naprosto nuspojava kapitalističke proizvodnje potrebe, pa tako i one za srećom?

Taj veliki narativ neuspjeha, pa možemo ga nazvati i gubitništvom, izuzetno je toksična stvar. Dolazi do kreiranja zidova, jer se neuspjeh i pomanjkanje sreće potiskuju u nutrinu koja nikako ne smije biti uočljiva promatraču izvana.

Želimo li uvesti kapitalizam u tu priču (a to nije samo usputno nego je to nužno kako bi se shvatio čitav proces), važna je sama činjenica da se već na toj razini kod ljudi na određen način krši duh, slama ih se i oduzima pravo na slobodu izbora. Jer umjesto otpora koji se pokazuje kao nešto nužno, a koji bi u svakom slučaju trebao biti zdrava i primjerena reakcija, dolazi do obrnutog procesa; povinovanja igri i kreiranju velike iluzije. Umjesto otpora lažima tog kulturnog imperativa, otpora nametanju fiktivne i iskrivljene stvarnosti, ljudi pristaju na pravila igre, kako ih se ne bi proglasilo gubitnicima.

Bi li u tom kontekstu sreća, ili potraga za srećom kada govorimo o individualnome, trebala pretpostavljati mnogo više od afirmativnog načela koje se papagajski promovira u bezbrojnim knjigama o samoostvarenju i potrazi za srećom?

Tako se čini, zar ne? Mislim da je važno reći da se stremiti sreći može na ovaj ili onaj način, a u ovakvoj konstelaciji kakvu danas imamo, to pretpostavlja i načelo odbijanja. Naprosto odbijanja da se sudjeluje u velikoj mašini laži.

Vaša spomenuta knjiga o sreći izašla je krajem '90-ih. Jesu li principi o kojima govorimo i dalje isti kao u doba nastanka knjige? Koliko se stvari u tom smislu mijenjaju?  

Upravo je to pitanje kojem se bavim u posljednje vrijeme. Tu je temporalni aspekt jedan od ključnih elemenata. Knjiga o kojoj govorite je objavljena prvi put 1998. godine. U tih osamnaest godina dogodilo se mnogo toga, posebno u smislu tehnološkog napretka. U Zagrebu u klubu Mama održao sam predavanje o konceptu sreće u smislu progresa od Industrijske revolucije naovamo i koliko je to utjecalo na promjenu u cjelokupnom shvaćanju i doživljavanju sreće.

Koliko je tehnologija ključna kada je riječ o sreći? Neki mislioci smatraju da je došlo do neke vrste izdaje tehnologije, ne u smislu kako je to '60-ih postulirao Ellul, već kao velike prevare mašte. U tom smislu dolazi do zamjene teza, gdje sve priče o tome da živimo u razdoblju golemog tehnološkog napretka padaju u vodu te se pokazuju kao obična prevara, pogotovo ako pogledamo što smo '50-ih i '60-ih vidjeli kao našu budućnost, od letećih automobila do teleportiranja. Umjesto toga, danas imamo dobre telefone i aplikacije za plaćanje parkinga…   

Upravo se u tome krije izuzetno važan element čitave priče. Baš tehnološki aspekt ne smije se nikako previdjeti kada govorimo o ovoj temi. Uzmimo samo protekla dva desetljeća, dakle od objavljivanja knjige do danas. Ti maleni tehnološki pomaci, zaogrnuti u optimistični ogrtač doba napretka, guraju nas u smjeru pretvaranja u svojevrsne kiborge. Uzmimo Kiborški manifest Donne Haraway s početka '80-ih kao primjer. U to vrijeme se polako počelo prihvaćati da ulazimo u doba stapanja čovjeka sa svijetom strojeva. Otad do danas to se samo progresivno potvrđuje.

Antimodernistički strah od tehnologije traje praktički od početka industrijalizacije. Mnogi intelektualci su i tada smatrali da je napredak zapravo devolucija morala i prirodnih načela koja su jedini put sreći. Zašto opstaje taj strah?

U globalu nismo shvatili koliko tehnološke promjene utječu na nas kao misaona i duhovna bića. No, razlog za ovo što kažete leži u činjenici da ljudi vole uzimati stvari zdravo za gotovo. Ne želim govoriti stvari tipa 'trebamo se pribojavati strojeva' i slično, jer je općenito takvo shvaćanje stvari paranoično i nimalo ne pomaže. No paranoja dolazi gotovo kao prirodan osjećaj koji proizlazi iz odbijanja suočavanja s pravom prirodom stvari.

U smislu stapanja koje spominjem, mnogo korisnije od straha bilo bi jednostavno i racionalno prihvaćanje činjenica. Drugim riječima, da priznamo sami sebi 'da, mi smo kiborzi', jer to je naprosto činjenica. Time bismo otvorili sami sebi goleme mogućnosti u budućnosti. Tradicionalne koncepcije o tome što znači pronaći značenje u stvarima, ali i o onome što nazivamo srećom, moraju biti radikalno revidirane. Ili čak potpuno odbačene. No, ne treba se toga pribojavati, već to stanje prihvatiti kao prostor šanse za napredak u svakom smislu. A to uključuje i sreću.

Možda strah proizlazi iz navike. Zašto je promjena paradigme toliko strašna ljudima?  

Između ostalog, zato što je potreban trud. Da se vratimo na problem kapitalizma, on uključuje neprestanu proizvodnju potreba. Zadovoljenje potreba donosi 'sreću'. Tu nema previše prostora za dubinsku analizu, snimanje vlastitog duha, kao ni za ocjenu vlastite pozicije u svijetu i društvu. Jer za istinsku sreću, ili barem približavanje onome što smatramo pod tim pojmom, naprosto je potrebno razumjeti nešto o sebi. A danas je nužno nanovo zamisliti sebe same, pojam onoga što jesmo na ovoj planeti. Mislim da je to uzbudljivo, ali i da je to nešto što se hitno treba učiniti. Međutim, upravo ta promjena paradigme je klica koja potiče rast paranoje. I lakše se plašiti nego se suprotstaviti neprestanoj potrebi za zadovoljenjem stvari koje su posve nebitne.

I tu je tehnologija ključna, kao i sve o čemu smo govorili. Ona nam nije donijela nebo i leteće aute. Upravo suprotno: danas živimo u vremenu kada ljudi hodaju ulicama s očima uperenim u svoje telefone. Narativ o globalnom selu, širenju informacija i velikim mogućnostima u tom kontekstu je obična podvala. Suzili smo svoje područje interesa na ekran telefona, i ne dižemo glavu prema nebu bez konkretnog razloga. To dovodi do krajnje individualizacije, odnosno orgije egoizma. No, svejedno se ne treba plašiti toga, jer nas jedino prihvaćanje i suočavanje mogu negdje odvesti. Treba ostati pozitivan u kaosu.