'Narodne priče stvarno su zaboravljene i pogubljene.'

Krajem ljeta u Zagrebu je otvoren Muzej zaboravljenih priča, "kuća čudesa iz hrvatskih narodnih predaja". Muzej je mjesto gdje se bogata nematerijalna baština interpretira i/li predstavlja kroz autorski koncept multimedijskog umjetnika Zdenka Bašića, i kao takav jedinstven je na ovim prostorima. Muzej je smješten u prostoru od preko dvjesto metara kvadratnih, podijeljenih u 6 soba i tematskih cjelina, a  posjetitelji mogu sami koračati kroz oblikovane prizore i makete te postati istraživači vidljivoga i skrivenog, te i sami tako postati dio zaboravljenih priča Hrvatske, kako stoji na njihovim stranicama.

O konceptu Muzeja, ali i općenitije o zaboravljenim pričama, odnosu prema tradiciji, važnosti narodnih priča i još pokojoj temi sa Zdenkom je razgovarao Matija Prica.

Recite nam nešto više o tome kako je nastao Muzej zaboravljenih priča? Kako se rodila ideja da svoje dugogodišnje multimedijsko i umjetničko djelovanje pretočite, objedinite u fizičkom prostoru muzeja?

Dugi niz godina bavim se raznim transmedijskim projektima, koji su proizašli iz knjige Sjeverozapadni vjetar, a jedan od njih je sigurno i Perunfest - festival zaboravljenih priča, koji već godinama okuplja umjetnike, stručnjake i posjetitelje iz Hrvatske i izvan nje, koje zanima saznati o našim narodnim predajama. Tu se okupila ekipa prijatelja koji su me na neki način potakli da stvarno ozbiljno krenemo u ovom smjeru. Ja sam ipak umjetnik, a eto, Ivana Đumbir, Igor Čurla i Igor Kalafatić, su ti koji su se ozbiljno prihvatili onog možda najmukotrpnijeg dijela: organizacijskog, financijskog i logističkog, i postavili temelj projekta koji je sada zaživio kao "Muzej zaboravljenih priča”. Mjesto na kojem svaki posjetitelj, 365 dana može postati mali istraživač hrvatske narodne predaje i zakoračiti u “živu knjigu”.

Kao umjetnik dugi niz godina bavite se upravo hrvatskim narodnim predajama, pričama, usmenom tradicijom. Što vas je profesionalno privuklo ovome?

Moram reći da u mom slučaju to nije bila “profesionalna odluka”, rastao sam s tim pričama, bake su mi otkad znam za sebe pričale te priče, i živjele te priče, pridržavale se pravila drevnih mudrosti. Pa mislim da su priče na neki način odabrale mene. Kroz profesionalno razvijanje, malo pomalo, počeo sam bilježiti taj svijet, pisati, ilustrirati, a kad su bake otišle s ovog svijeta, bilo mi je jasno da su te priče ono što želim bilježiti i pričati dalje. Novim klincima, koji više nemaju kontakt s takvim djetinjstvom i odrastanjem, ali i svojem vlastitom djetetu.

A te priče govore ne samo o nekim prošlim minulim vremenima već svjedoče o jednoj mudrosti i nevjerojatnom duhu ljudi koji su živjeli u suživotu s prirodom. O onome što svakog dana otkrivamo da nam nedostaje sve više u ovom materijalnom ili digitalnom svijetu.

Imate li u tim mnoštvu fascinantnih priča neku koja vam je omiljena ili posebno zanimljiva?

Meni jedna od dražih priča govori o suživotu ljudi i vilenjaka. Nekoć su na samoborskom području postojali javni vrtovi koji su se obrađivali, a služili su da nahrane ljude kojima je to bilo potrebno zbog nesreće ili neke nepogode. Običaj je da su vrtovi uvijek morali biti otključani noću da vile mogu doći uzeti što im je bilo drago. A zauzvrat bi vile ostavljale darove u vrtu i zbog toga bi sve raslo bujnije i zdravije. Kada su neki svoje vrtove noću zaključali, do jutra bi im onda sve istrunulo. Vile su silno pazile na one kojima je to najviše trebalo, noću bi dolazile i češljale djecu koja su izgubila roditelje. Učile ih svojem jeziku i skrivenim tajnama vilinskoga svijeta.

A ono što je ostalo poznato iz tog vremena je i hrana koju su vile rado uzimale iz vrtova. Zeleno bilje, peršin i zelje, zelene jagode i još nezrele lješnjake, no koliko god bi jele, do jutro je svega uvijek bilo još i više. Kada su konačno otišle iz ovoga kraja, zbog hirova i zlobe ljudi, govore stari da su iz ovih krajeva otišli i svi blagoslovi s njima. Kažu da će se vratiti, jednom kada zemlja i šume budu ponovo slobodne od betona.

Zašto „zaboravljenih” priča? Jesu li priče iz hrvatskih narodnih predaja zaista zaboravljene i zašto mislite da smo ih zaboravili s obzirom na to da se radi o izrazito zanimljivim pričama, običajima, bićima itd., koji po svim kriterijima mogu parirati nekim popularnijim tradicijama i mitologijama?

Naše priče stvarno su zaboravljene i pogubljene. Ne cijenimo našu nematerijalnu kulturnu baštinu i, što je još gore, smatramo to glupostima, bapskim pričama ili praznovjerjem koje je potrebno iskorijeniti. Zbog takvih i sličnih stavova naše priče su teško pronalaze put u našu nacionalnu svijet, ali i umjetnost i književnost. Često smo o njima čitali kod poznatih autora, kao što su Šenoa ili Krleža, ali da nismo ni znali da se radi o narodnim pričama. Ali zahvaljujući Ivani Brlić Mažuranić uspjele su zaživjeti i stati uz bok svjetskim klasicima, a eto, i to uspijevamo potisnuti i gurnuti na marginu, kao da se nije desilo…

Nije li neobično koliko je hrvatsko društvo s jedne strane okrenuto nacionalizmu, nacionalnoj mitomaniji itd., a s druge strane zaboravlja ovu bogatu tradiciju. Kako to komentirate?

Hrvati, kao neki prosječni građani, imaju ideju o svom nacionalnom karakteru, koji je često oblikovan politikom, koja najčešće nema veze s kulturom i povijesti ovog područja, već interesima. Tako su nam kroz povijest mijesili i oblikovali. No ipak jedna jednostavna mudrost opstajala je u narodu, koji je naučio živjeti gledajući kako rastu hrastovi i gdje slobodno trče turovi ili konji, neovisno o tome jesu li im gospodari bili Tahiji, Brozovi ili Tuđmani. Ti ljudi su naučili razumjeti prirodu i poštivati njene mijene bez obzira vladali njom Jupiter ili Isusi i Marije, i sve su ih naučili poštovati kao silnice Majke Zemlje koja, primjerice, u zoru nakon badnjeg dana dočekuje rođenje Novoga leta, mladoga Sunca koje će donijeti obnovu prirode, blagostanje i zdravlje te dušni mir.

A ono što je najvažnije, kraj, priroda, kamen i šuma za njih je bilo život tkivo; nama danas je to samo neživi resurs koji nemilosrdno siječemo i iskorištavamo, a istovremeno se bojimo neukrotive silne prirode. 

Muzej zaboravljenih priča ogroman je i važan poduhvat, no što (još) kao pojedinci možemo napraviti da sačuvamo priče od zaborava?

Možemo se sjetiti naših baka i djedova i pitati ih da nam pričaju priče koje su sakupili u svome životu. U njima je mudrost. Jednoga dana svi ćemo postati starci, htjeli mi to ili ne, bez obzira na internet i umjetnu inteligenciju, a samo o nama će ovisiti što ćemo imati ispričati našoj djeci.

Radili ste mnogo sadržaja za djecu i mlade, od knjige i serije Sjeverozapadni vjetar, Mjesečeve sjene, ilustriranja niza poznatih slikovnica (i to je tek mali dio), a i Muzej zaboravljenih priča sasvim sigurno zaintrigirat će i privući (naj)mlađu publiku. Djeca i mladi vode se drugačijim kriterijima vrednovanja i publika su koja je prečesto podcijenjena kada su u pitanju umjetnički sadržaji. Kako im vi pristupate? Što vam je prioritet kada radite za najmlađu publiku?

Ja zapravo ne dijelim publiku. Vodim se kao i ti stari koji su pričali priče, a one nisu bile pričane niti starima, niti djeci. One su se pričale! A slušao ih je tko god je želio. Odrasli, stari su ih pričali sebi međusobno, da bi se podsjetili svojih korijena i izvora i da bi se podsjetili svoje mudrosti. A djeca su ih slušala da bi naučila biti mudra. Bila je to komunikacija između svijeta živih i mrtvih, između prošlosti i budućnosti. Između čovjeka i nesavladive prirode.

Kako vidite odnos predloška, bilo priče, bilo teksta, i njegove vizualne materijalizacije, koliko si slobode u interpretaciji i prezentaciji dopuštate? I budući da radite u mnogo tehnika i medija – kako ih birate?

Kada radim svoje autorske projekte, onda sam najslobodniji, jer sam biram predložak i kako ću ga oblikovati ili prilagoditi pa ilustracija sama izlazi iz tog odnosa i interpretacije. Opipavam i opisujem taj svijet koji postoji tamo negdje u paralelnom svijetu mita. Prema tome biram i tehniku. Za mene je tehnika samo medij, samo sredstvo s kojim pričam svoju vizualnu priču. Zato je ona za mene mjenjolika i potrošna, priča je ta koja treba ostati oživljena, ili usidrena u ovaj prostor i vrijeme. Kada to uspijem, onda sam zadovoljan; kada ne uspijem u potpunosti, onda tražim dalje. Opipavam. Istražujem. Sve dok ne shvatim taj oblik, odnosno dok ne uhvatim dovoljno informacija koje su za mene važne da bih mogao opisati taj svemir. A tada ilustriranje ili moja umjetnost postaje svojevrsni diktat koji onda samo bilježim. Jedino čime se vodim u tom procesu je da ostanem vjeran svojim bakama i duhu o kojem su govorile kroz svoja kazivanja.

Kakve su općenito reakcije posjetitelja? Kako reagiraju odrasli?

Većinom ljudi reagiraju vrlo pozitivno i s velikim iznenađenjem i oduševljenjem jer su se nekada davno u djetinjstvu susreli s ovakvim pričama, ili bar djelićima tih priča pa su ih zaboravili. Klinci su ti koji se oduševljavaju jer konačno vide da sve ono što traže u stranim produkcijama, knjigama i igrama imaju i ovdje na pragu. Zaboravljeno i neiskorišteno, kao neiskorištena škrinja s blagom na koje možemo svi zajedno biti ponosni. Kreativni potencijal, ali i onaj povijesni, geomorfološki, koji nudi pogled na našu povijest, filozofiju i duh vremena koji nije samo produkt uvezene politike, religije i divljeg konzumerizma koji nas je poharao.

Negativno su iznenađeni oni koji su odrasli i prihvatili sve ono čime su nas indoktrinirali. Pa onda očekuju da su vile male slatke Diznijeve princeze koje zvone krilima i silno vole djecu. Naše vile su katkada i vrlo mračne, katkada silne i divlje, a katkada strašne i ne podnose djecu, pogotovo onu cmizdravu, a svijet u kojem žive napučen je mračnjacima, nevidinčićima, jagarima, nemrima, murama i još cijelom enciklopedijom mitskih stvorenja koja su nastanjivala svijet naših predaka.

Koji su dugoročniji ciljevi s Muzejom zaboravljenih priča?

Dugoročni ciljevi bi bili da ovaj Muzej opstane kao mjesto u koje ljudi mogu navraćati i učiti, slušati o narodnim predajama. Boraviti u svijetu priča. Osjetiti ih živima, možda na tren i ugledati neko od tih stvorenja. Vjerujem da našim stranim posjetiteljima ovo mjesto može ponuditi drugačiju sliku Hrvatske, ona koje često promakne i ostane nevidljiva, pa čak i nama samima. Za početak godine spremamo priče i u audio formatu, pa osim čitanja, priče će se moći poslušati i vjerujem da će to dati dodatnu vrijednost ovom projektu, koji je privatna investicija, ali se nadam da će postati nezaobilazni dio kulturnog sadržaja ovoga grada.