'Moramo razgovarati o knjigama! To je kao razgovor o životu samome!'

Lorrie Moore, jedna od najpoznatijih i sasvim sigurno najboljih suvremenih američkih i svjetskih kratkopričašica i spisateljica, stiže na Festival europske kratke priče. Prvu knjigu priča objavila je 1985. pod naslovom Self-Help, a uslijedile su i Like Life 1990. godine, zatim Birds of America, njena najpoznatija i najnagrađivanija zbirka iz 1998., The Collected Stories iz 2008. i Bark iz 2014. godine. Da ne ostane sve na kratkoj formi, Lorrie je objavila i tri romana: Anagrams 1986., Who Will Run the Frog Hospital? iz 1996. i A Gate at the Stairs 2009. godine, a treba istaknuti i publicističku knjigu See What Can Be Done iz 2018. – zbirku eseja i osvrta. Izuzev prijevoda jedne priče iz zbirke Birds of America i ulomka iz romana A Gate at the Stairs, objavljenih u dvobroju Quoruma iz 2010., dosad nije prevedena na hrvatski.

Na Festivalu europske kratke priče gostovat će u digitalnoj varijanti 10. lipnja u 20h, a najavljena je ovako: "Kratka priča ljubavna je afera, roman je brak. Kratka je priča fotografija, roman je film. Iako je objavila i četiri hvaljena romana, Lorrie Moore svoje je mjesto u panteonu suvremene američke književnosti osigurala ljubavnim aferama i fotografijama. Bez imalo zadrške ubadajući točno na ona mjesta na koja ubosti treba, Lorrie Moore reputaciju briljantno duhovite i pronicave autorice uspijeva potvrditi svakom svojom novom knjigom." S obzirom na ovakav opis, naravno da smo iskoristili priliku da autorici postavimo par kratkih i čujemo njena razmišljanja o pokojoj bitnoj temi. Kao i njen književni opus, i odgovori su kratki, direktni i prožeti humorom.

Kako je u uvodu napomenuto, Lorrie Moore još uvijek nije jedna čitava knjiga prevedena na hrvatski, što će se, nadamo se, promijeniti vrlo brzo, i zbog toga nas zanima kako bi autorica sama predstavila i opisala svoj književni rad i poetiku, na što odgovara: "Zanima me karakter likova i njihov vlastiti glas, u smislu emocija i zvuka, stoga sve zvuči pomalo kao pjesma – barem se meni tako čini. Moji posljednji romani više su fokusirani na okolinu, a moje priče vrlo često obrađuju teme bolesti i načine na koji se ljudi nose s dramama koje one uzrokuju." Kada je pak u pitanju njen kreativni proces, kaže nam da je on kombinacija čitanja, pisanja, bilježenja, tipkanja i – ispijanja kave.

Iako je objavila nekoliko romana, Lorrie Moore najpoznatija je kao kratkopričašica, a s obzirom na to da gostuje na Festivalu europske kratke priče, upitali smo je što je privlači toj formi. "Svaki kratkopričaš voli ideju dovršetka započetog posla. Kratka priča je dovršena i, iako možda nesavršena, savršena je koliko može biti za likove koji se u njoj pojavljuju i koji se nikad ponovno neće pojaviti (bar je kod mene to slučaj). Likovi su okupljeni kao glumačka postava u drami, a kada je drama gotova, gledatelj dobiva osjećaj kompleksnosti", govori nam. Autoričina prva zbirka priča naslova Self-help objavljena je 1985. Naslov je posebno zanimljiv s obzirom na bujanje self-help literature posljednjih godina, a Lorrie smatra da i fikcija može biti od pomoći jer s jedne strane osnažuje naše suosjećanje, ali nas također i stavlja u suodnos s pažljivo odabranim jezikom.

Autoričina vjerojatno najpoznatija zbirka priča naslova Birds of America, u čijem su centru interesa ženski likovi sa svim njihovim vrlinama i mnogim manama, objavljena je 1998. Autorica nam ističe kako je u ovih nešto više od 20 godina primijetila promjenu kod mladih muškaraca – smatra da su bolji nego mladići prije 50 godina, što ih, jasno, čini mnogo ranjivijima pa, dodaje pomalo ironično, sada kao da se svi moramo više o njima brinuti.

Iz zbirke Birds of America je i jedina njena priča prevedena na hrvatski jezik naslova "Agnes od Iowe", u kojoj junakinja predaje kreativno pisanje, a u jednom trenutku jedna učenica kaže joj: "Čovječe, to sam proživjela. Zašto bih o tome pisala?" Pa iako se, kako sama kaže, autobiografski elementi u književnosti koriste oduvijek, od Moby Dicka preko Sinova i ljubavnika i tako dalje, ti elementi ne svrstavaju djelo nužno u autobiografiju. Kada je u pitanju njena književnost, Lorrie komentira: "Ne mogu shvatiti zašto bi ljudi u predstavi htjeli nositi vlastitu odjeću umjesto kostima kad su kostimi pola zabave!"

U jednom od svojih eseja Moore piše: "Pisanje je rad: ustrajan, vješt rad. To svi znamo. No ima tu i misterije." No unatoč misteriji, komentira nam da autor/ica postaje bolji/a posvećujući vrijeme i energiju pisanju, i nikad ne prestajući. Kada je u pitanju rad sa studentima, jer Lorrie predaje kreativno pisanje, kaže nam kako je predavanje samo način da omogućimo studentima da nastave raditi ono što su započeli. Ali ta je odgovornost samo na njima.

Osim što piše fikciju, Lorrie Moore aktivna je i kao esejistica i književna kritičarka. U jednom svom eseju piše: "There is nothing more autobiographical than a book review", pa nas, i s obzirom na činjenicu da na portalu Booksa.hr već dugi niz godina objavljujemo upravo književne kritike, zanima kako to komentira, na što će reći: "Pisanje o književnosti nimalo ne olakšava pisanje književnosti. No s druge strane, to je i neka vrsta živahne diskusije koja čini život zanimljivijim i punim inteligentne zabave. Moramo razgovarati o knjigama! To je kao razgovor o životu samome! Naravno, to neće puno promijeniti naše živote, ali će ih svakako učiniti mnogo zanimljivijima."

Zaključujući razgovor, a kako nijedan u posljednjih godinu dana ne može proći bez spomena pandemije, zanimalo nas je kako Lorrie gleda na aktualnu situaciju. Kao i dosada, sažeta je i direktna: "Nisam sigurna da smo išta iz ovoga naučili. Da se nešto slično opet dogodi – čini mi se da bismo bili potpuno nepripremljeni."