Mehmed Begić: Ping pong na međugradskoj

Što je s Mesarom iz naslova tvoje prve samostalne zbirke? Je li stigao? Što je sa svim onim mesarima s malim 'm' koji svakodnevno stižu?

Mesara sam jednom davno naslutio nemajući pojma šta prizivam. O da, stigao je, mnogo kasnije, prerušen da ga niko ne može ni naslutiti, poništavajući sve te svakodnevne male mesare i njihove masakre koje više i ne primjećujem. Auster se, mislim, u Proročanskoj noći dotakao prokletstva koje onaj koji piše pjesme priziva, i ne znajući šta i zašto čini. Ponekad se uhvatim u groznici pri pomisli na to. I nije bitno koliko je ko dobar, i nema veze što dajemo sve od sebe, ne misleći ništa loše.

Može li prokletstvo, kao u antologijskoj Baudelairevoj konkluziji, biti rezultat izostanka (sa)žaljenja?

Zajebana su ti pitanja, i na teške misli me navode. Ako je tako, rado bih da se naučim (sa)žaljenju, makar po cijenu pjesama kojih bez tog prokletstva nikada ne bi bilo.

Tvoja posljednja otisnuta knjiga, Pjesme iz sobe, ponavlja naslov poznate Cohenove ploče, koja na sebi nosi urezane i stvari poput The Partisan... Pritom je kontekst naizgled jako udaljen, a opet tako neprevodivo blizak. Stari majstor je na svojoj, po svemu sudeći, posljednjoj svjetskoj turneji... Što ima novo u sobi? Tko izlazi i ulazi? Miruje li?

Često znam, kada dođe do tog naslova, automatski zauzeti odbrambeni stav govoreći da je Cohen napravio songs a ja ispisao poems, i da nam je u svemu tome samo Soba zajednička. Ali zašto to činiti, to je paralela na koju sam u stvari ponosan, a ako ćemo se dotaći njegovih Pjesama iz sobe, mene su od Partizana više izrezale A Bunch of Lonesome Heros, i posebno Seems So Long Ago, Nancy - možda zbog Katarine koja je tako nekako otišla od mene... I da, u toj zbirci sam se možda najviše koliko sam se mogao udaljio od Cohena, ako je to uopšte bitno. Mnogo ga više ima u Mesaru, što sam činio i ne znajući da činim, ili u ovom posljednjem neobjavljenom rukopisu, svjestan ali bespomoćan da od toga pobjegnem. Brand new second hand kako me je naučio neko, cohenovski rečeno - my teacher – u svim mojim spoznajama ovog trenutka.

Deda je na turneji, da. I mislim da ću ga propustiti – ne može biti dobar koliko je dobar u mojoj glavi. U vezi njegove Sobe, čini mi se da se napokon ispunila spokojem, ljepotom i ljubavi kojih se možda predugo plašio misleći da ih je bolje ostaviti prije nego one ostave njega. Ali otkud ja to mogu znati... to je njegova Soba. Moja Soba mene lagano protjeruje u podrume... i baš tamo odlazim.

Nedavno sam u Poljskoj, igrom slučaja, nakon sto godina opet čitao Mesara, sa sobom ga je donio Lukasz. Nekako smo se spontano vratili na razgovor o onoj pjesmi koja u naslovu nosi JMBG. Kojom je razlikom određen pjesnički identitet?

Ne znam šta da kažem o identitetu pjesnika generalno. Je li pjesnik onaj koji piše pjesme ili onaj koji 'očima pjesnika' vidi svijet? Od identiteta, osim ako su apsolutno individualni, zazirem. To što i Lukazs i ja pišemo pjesme ne daje nam zajednički identitet. Možda je moj identitet bliži onome pekara iz treće smjene. Ne usuđujem se pričati ni za koga, jedva pronalazim snagu da govorim za sebe. I evo reći ću da je moj identitet određen osjećajem.

Novi rukopis također nosi neku vrstu endističkog prizvuka... Što donose Posljednje pjesme? Je li riječ samo o kronologiji ili o, makar privremenom, odustajanju? U njima je, ipak, na više mjesta eksplicirano da još uvijek postoji cilj... Je li se on sam značajnije promijenio?

Nezahvalno je pričati o budućnosti. Barem ja nikada to nisam znao. Posljednje pjesme jesu posljednje. Opraštaju se. Vidjećemo gdje će me to odvesti. Opraštaju se svjesne da kraj vjerovatno ne postoji.

Ukoliko kraj ipak postoji, nije li to još jedan poen za poeziju? Ljepota njezine uvjetne univerzalnosti u jednom djelu, čini mi se, upravo počiva na osviještenoj izvjesnosti kraja...

Kao kada započneš pisati pjesmu, onako keruakovski, u transu, a negdje tamo iza čeone kosti ti titra njen završetak, makar se tu radilo o kovanju beskraja koji taj kraj ne priznaje, i svakim svojim pokretom umire negirajući ga... Moguće, nisam pametan, i najčešće nemam pojma kako da objasnim ono šta radim. A razmišljajući o tvom pitanju kroz glavu mi prolazi ona Caveova: '... all beauty must die...' Da li ovdje o tome radi?

Nije, kako nas neko univerzalno iskustvo uči, riječ samo o ljepoti, već o jednom od izvjesnih svojstava živog...

Naravno. Strah od kraja teško da možemo ignorisati. Strah je sam po sebi itekako zajebano gorivo. A i kraj, makar ga samo slutili, bježali od njega, mirili se s njim, on je tu, i ništa mu ne možemo.

Bio si među pokretačima Kolapsa i njegove biblioteke... Što ima na relaciji Mostar – Sarajevo? Hoće li Kolaps preživjeti, prije svega financijski nametnutu, nestabilnu periodiku? Što se promijenilo na tom polju od vremena Albuma i Kolapsovih početaka?

Mostar ostaje magična virtualna tačka gdje je sve počelo, nepodnošljiva da se tamo nastavi. Sarajevo je još jedno od mjesta u kojima služim svoje. A Kolapsa će biti dok dišemo mi koji smo ga stvorili, makar je nekima on tek uspomena koje se s osmijehom sjete svjesni činjenice da ne postoji način da mu se ikada više vrate. Ali oni koji nastave nosiće sa sobom i dalje one koji su morali odustati. Nestabilna periodika Kolapsa ima više veze sa nestabilnim nama nego sa finansijskom situacijom. Ja to tako nekako vidim.
U vrijeme početaka Albuma i Kolapsa čini mi se da su ljudi ovdje više voljeli poeziju. A možda nije tako. Možda nemam pojma o čemu pričam.

U posljednjoj tvojoj pjesmi koju sam čitao mrak svih boja i oblika spaja se u onaj iskonski, crn i bezobličan, koji je progutao i Victora Jaru, jednu od simboličkih figura čileanskog, kasnije i panhispanskog otpora najrazličitijim diktaturama, od Perona, preko Pinochetea, do 'Eskadrona smrti'. Tužaljka za Jarom na neki je način tužaljka za gubitkom ne toliko jednog revolucionarnog zanosa, koliko iole optimistične projekcije same... Kako se Jara uklapa u postjugoslavenski Balkan?

Pa da, ne znam kad se to desilo, ali sam skontao da je mnogo bolje umrijeti za ideju, nego preživjeti boreći se za nju, i onda živjeti uz transformacije onoga za šta si bio spreman dati svoj život. To valjda i Branko Ćopić pokušava reći mrtvom drugu Ziji Dizdareviću u onom pismu. Ali zanemarimo sve to, stvarno mislim da pjesme ne treba objašnjavati, da svako od nas mora da ih za sebe osjeti. Ono što sam ja u toj pjesmi htio reći niko nikada neći shvatiti. Tako je i trebalo biti. Ali volio bih čuti kako ti osjećaš tu pjesmu, i kako bi je smjestio u postjugoslavenski Balkan...

Pa, ona je već i po svom materijalu ondje (odnosno ovdje) smještena. No zadržava se na nekom drugom, možda izvornijem, ali samo kvantitativno 'snažnijem' licu fašizma, preskače devedesete i 'bježi' u okrilje Jare kao snažne simboličke figure. Da li Jarine ruke štite, krvare, ili upućuju, kao svejedno krvavi putokaz, u neko, bolje ili lošije, drugdje? Drugdje, naravno, ne mora biti shvaćeno geografski...

Jarine ruke su jednostavno tu. Sklopim oči i vidim ih. Zaštitile bi da mogu, ali ne mogu. Od nekih stvari nas niko i ništa ne može zaštititi. Upućuju, putokaz su... tim putem sam davno krenuo. Tamo je san. Vidjeli smo ga, i nije nam jasno zašto je toliko nemoguć. I zašto sve ne može biti jednostavnije. A ne može. Njegove ruke su tu da me podsjećaju na neke moje lične krvave putokaze...

U Zagrebu si se nedavno predstavio jednim intermedijalnim radom. Po tvojoj pjesmi nastao je video rad, film, poezija i glazba integrirani su u svrhu stvaranja jedinstva višeg reda... Pričaj mi malo o tome...

Nekako su se stvari posložile i to se desilo. Goran Bogunović me je pozvao da učestvujem na festivalu koji je 'kao stvoren za mene'. To je rekao jer zna da ne volim čitati pred publikom, i da to, kako god znam i umijem, izbjegavam, a festivalski zadatak bi bio da svoju poeziju predstavim bilo kako osim čitanjem. Prvi instinkt je govorio da odbijem, a onda sam pomislio: čekaj malo, kockice su tu, samo ih treba složiti. Par godina ranije sa francuskim jazz bendom Kerkennah ekipa Kolapsa je snimila album pod nazivom Acouphene, i odmah mi je palo na pamet da dvije pjesme sa tog albuma mogu iskoristiti za zagrebački festival. Videom se još od mostarskih bavim sa Sandijem Pucom. Zajedno smo osanjali film od kojeg još uvijek u potpunosti nismo odustali, tako da je logično bilo da on uradi jedan video. I on je napravio kratki film uz pjesmu Samo kiša kupite kišu, dok su Timur Makarević i Emina Kujundžić iz Sarajeva napravili spot za To smo mi, braćo, koristeći sopstvene kadrove Los Angelesa i Hollywooda. Snimci Havane su u tom trenutku, nažalost, bili u Njemačkoj, nedostupni. Ali i ovako je ispalo baš dobro. U Zagrebu sam upoznao i odličnu Undergrad ekipu iz Užica, i sa Danilom Stojićem lagano dogovaram video za neke od ovih posljednjih. Mislim da krećemo sa pjesmom Nina Simone. No, vrijeme će pokazati svoje.

Jedno pitanje koje ne mogu preskočiti: Što čitaš? Mislim, i što trenutno imaš u rukama, pored kreveta ili već gdje, kao i što te, po tvom mišljenju, najviše oblikovalo? Kojim se tekstovima uvijek iznova vraćaš?

Pored kreveta su Dylan Dog, Majakovski, Antilogija Korov švedske poezije i David Lynch. Ovog ljeta sam se, recimo, vratio Camusu. A poezija je sveprisutna, ona kao da me još uvijek ne namjerava napustiti. Lorca, Cohen, Carver, Šerbedžija, Kerouac i ekipa, Miljković, Bukowski. Što se proze tiče – Fante, Dostojevski, Orwell, Marquez, Palahniuk, Haslett, Auster... Zavoljeh i Čehova, Strindberga, Ibsena. Nezahvalno je sad nabrajati. Moraš doći u sobu da sve to pregledaš, čuvam samo one knjige koje mi baš znače. A opet, više od svega toga me je oblikovala muzika, i riječi u njoj, svašta nešto urađeno od pedesetih pa do ovih dana...

Razgovarao: Marko Pogačar

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena, napisao Oproštajne pjesme, a one će vjerovatno same sebe izdati. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.

   To smo mi braćo

Pjesme Mehmeda Begića čitajte u našoj Zadaćnici.