Razgovarali smo s Jensom Lapidusom, autorom Stockholmske trilogije, jednim od najpoznatijih europskih kriminalističkih pisaca i gostom Zagreb Book Festivala.
***
Novinare u Hrvatskoj prilično zanima činjenica je li švedsko podzemlje prikazano u vašim romanima zapravo duboko povezano s jugoslavenskom mafijom. Svi traže dublje značenje u tome, no postoji li ono?
Jugoslavenska mafija je naprosto izraz stvarnosti, a to je ono što mi je važno kada pišem. Uvijek kada dođem u neku zemlju razmišljam koje je tipično pitanje koje pitaju tamošnji novinari. Primjerice, zanimalo me koje je tipično hrvatsko pitanje, i priznajem da sam i očekivao zanimanje za ovaj element u mojim romanima. Također, mnogi me pitaju za taj interes Šveđana za kriminal, kao da je to kuriozitet. Općenito, u Južnoj Evropi je pogled na Švedsku prilično idealiziran, doduše ne i potpuno bezrazložno. Odatle valjda proizlazi i to zanimanje za objašnjenje fascinacije kriminalom u Švedskoj.
Što smatrate ključnim u tom smislu, zašto je došlo do pojave niza dobrih pisaca kriminalističkih romana posljednjih petnaestak godina u Švedskoj?
Teško je reći, no svakako je ta fascinacija onim nelegalnim, kriminalnim i nedopuštenim jedna od ključnih stvari. Jer Švedska je ipak još uvijek u mnogo aspekata uzorna zemlja, mjesto gdje se građani osjećaju sigurnim. Često se pitam zašto me zovu iz švedskih ambasada u raznim državama da ih posjetim, zato što samo kvarim sliku te savršene zemlje i prikazujem je kao nešto tmurno i neugodno. No, to je sve logično. Upravo najjezovitije i najopakije stvari u književnosti dolaze iz mjesta kao što je Švedska, a ne, primjerice, iz Meksika. Tamo kriminalistička književnost ne može biti toliko popularna i imati takvu snagu, naprosto zato što je realnost mnogo luđa i strašnija od onoga što fantazija može proizvesti.
Tu dolazi i do paradoksalnih reakcija, gdje se čak i novinari nađu uvrijeđeni jer se u Švedskoj bavite stvarima u kojima smo 'mi' svjetski prvaci, poput kriminala. Što mislite o takvoj neobičnoj situaciji gdje se vi kao pisac morate suočavati čak i s podsmjehom zbog toga što dolazite iz zemlje koju mnogi smatraju idealom, svakako kad je riječ o socijalnoj državi?
Ovo je pitanje zanimljivo na više načina. Kao prvo, tu je transformacija Švedske iz homogenog u ne samo multikulturno društvo, već u prostor koji je omogućio nastanak društva unutar društva. Ako pogledate kriminalni svijet Stockholma, ne samo danas već posljednjih dvadesetak godina, uočit ćete postojanje organiziranog kriminala, bandi i raznih organizacija koje posluju izvan legalnih okvira. To nije postojalo do 90-ih godina, svakako ne u takvom rasponu. Kriminal je postojao, no ne toliko sofisticiran, jer organizirana kriminalna skupina ima moć i resurse kakvi nisu dostupni pojedincu; mogu prati ogromne količine novca, ulagati u legalne i vrlo profitabilne biznise što im daje i političku sigurnost. To je ključna promjena koja se dogodila u Švedskoj u protekla dva desetljeća.
A kada je riječ o ovom pomalo paradoksalnom ponosu kojeg spominjete, u svojim brojnim putovanjima posljednjih godina otkrio sam kako je to nepobitna činjenica. Recimo, na jednom gostovanju u Moskvi tamošnji me novinar odlučio posramiti zbog toga što pišem o švedskoj mafiji i organiziranom kriminalu u Stockholmu. Rekao mi je, citiram, "vi Šveđani ste baš slatki s tim vašim kriminalom, pa to je dječji vrtić za nas Ruse kad je u pitanju organizirani kriminal!" Dakle, nije teško uočiti određeni ponos koji izvire iz tih riječi. Naravno da sam svjestan ogromne razlike između kriminalnih skupina Stockholma i, primjerice, Rusije. Iako je ovo o čemu pišem na mnogo manjem nivou, to ne znači da sistemski nije riječ o istoj stvari, no čak i da jest, što onda?
Vi ste godinama radili na sudu u Stockholmu kao odvjetnik, imali ste priliku izbliza vidjeti i kroz razgovore potvrditi mnoge elemente takvih kriminalnih struktura. Uostalom, nakon ovog našeg razgovora idete posjetiti Zagrebački županijski sud. Koliko je važno vaše sudsko iskustvo kada govorimo o pisanju?
Od ogromne mi je važnosti. Bio sam u prilici upoznati se s ljudima o kojima pišem i razgovarati s njima, što je rijetka privilegija za pisca kriminalističkih romana. Ono što je zanimljivo kod tih kriminalnih skupina je da i one imaju svoja pravila, praktički svoj zakon, pa tako postoji čak i neka vrsta 'gangsterskih sudova'. Također, imaju i svoj 'bankarski sistem' pa ako vam zatreba novac, ne idete u banku već se novac dobiva na drugi način, dakako uz drukčiju kamatu i drugu vrstu penala za neplaćanje dugova. Zanimljivo je promatrati taj svijet unutar svijeta, iako morate biti pripadnik tog društva da bi u cijelosti znali kako funkcionira, nije dovoljno promatrati ga iz blizine.
Kada govorimo o Stockholmskoj trilogiji, gotovo je riječ o stvarnosnoj književnosti, što se ne može reći za mnoge švedske kriminalističke pisce, uz izuzetak Roslunda i Thunberga i njihov Medvjeđi ples. Koliko vam je važno da romani budu bliski stvarnosti?
Istina je da većina švedskih pisaca krimića zapravo piše neku vrstu fantastične književnosti. To je književnost koja ide na snagu i opojnost moćnih scena nasilja: na primjer, netko je na raskršću obješen naopako, a križ mu je nabijen u usta i slično. Takve stvari ne postoje, i to igranje na maštovitu darkersku fantastiku me ni najmanje ne zanima, iako može biti dobro napisano i uzbudljivo. Spadam među one pisce koje zanima stvarnost.
Koliko vam je jezik važan u tom smislu? Vaše pisanje nema mnogo sličnosti s pravnim jezikom, koji je zapravo potpuno drukčiji od književnosti jer odbacuje svaku konotativnost, no i vaš jezik je ogoljen od pretjerivanja, jezgrovit je i ide u glavu. Koliko je taj govorni aspekt važan kada govorimo o približavanju stvarnosti?
To zasigurno jest vrlo važno. Stilski, zaista pokušavam ići u glavu, tražim dinamiku i jezgrovitost. Rečenice su poput rafala iz mitraljeza. Taj stil koristim kako bih prenio istu poruku kao i onu koju nosi sam sadržaj teksta. U mojim pričama ljudi često djeluju prije nego što razmisle, sve je brzo, nasilno i impulzivno. I želim da sâm način na koji je konstruirana rečenica prenosi upravo takav osjećaj, tu impulzivnost i agresiju. Želim da stil reflektira sadržaj, jer mislim da takva kriminalistička književnost ima najveći utjecaj na snažno iskustvo čitanja.