Gost posljednjeg izdanja tribine Od riječi do riječi u 2016. godini bio je Boris Postnikov, književni kritičar, kritičar medija, esejist i publicist. Možda i neočekivano s obzirom na široki spektar djelovanja ovog svestranog autora, u fokusu razgovora bila je jedna radijska emisija. Riječ je o Pojmovniku postjugoslavenske književnosti koji je Postnikov uređivao na Trećem programu Hrvatskoga radija od početka 2013. do sredine 2016. godine, kad je emisija ukinuta kao jedna od žrtava u nizu 'rezova' na Trećem i na HRT-u općenito.
***
Premda Pojmovnik postjugoslavenske književnosti već svojim imenom plijeni pozornost, i očekivali bismo da se za njega lako 'pročuje', ova je emisija za vrijeme emitiranja bila i ostala poprilično ne(pre)poznatom u tzv. široj javnosti. Čak i u nizu tekstova napisanih u povodu recentnog vala 'strukturnih promjena', tj. čistki i otkaza na Trećem, Pojmovnik jedva da se igdje i spomenuo. Možeš li sumirati historijat i koncepciju ovoga projekta? O kakvom se pojmovniku i o kojoj književnosti uopće radi(lo)? Otkud ideja i inicijativa za takvu emisiju?
Gordana Crnković, urednica na Trećem, pokrenula je početkom 2013. dvije emisije koje će se baviti stanjem književnosti u tzv. regiji. Jedna, više novinarski i reporterski zamišljena, bila je Lica okolice (uređivao ju je Dinko Telećan), a druga, više teorijski koncipirana, Pojmovnik postjugoslavenske književnosti. Pojmovnik je jednom tjedno u polusatnoj formi emitirao eseje, jedan ili dva po epizodi; u tri i pol godine emitiranja izvrtili smo oko 150 tekstova.
Okvir emisije bio je vrlo labavno postavljen: ideja je bila napraviti esejistički pregled i presjek književnog stanja na tzv. postjugoslavenskom prostoru. Možda zvuči banalno, no kao urednik sam nastojao učiniti emisiju inkluzivnom na svim razinama. Najprije, zvali smo na suradnju i etabliranije autor/ic/e, kao što su Andrej Nikolaidis i Viktor Ivančić, sveučilišne profesor/ic/e poput Nadežde Čačinović ili Deana Dude, dok smo s druge strane nastojali otvoriti prostor za manje afirmirane suradnice i suradnike iz različitih polja.
Druga razina inkluzivnosti tiče se činjenice da su za emisiju pisali ljudi od Vardara do Triglava, kao i s inozemnih odsjeka za slavistiku; treća, meni osobno najzanimljivija razina bila je ta da smo tražili ljude koji će pisati i o pojavama i fenomenima koji nisu tek usko 'književni'. Tako smo među ostalim imali i nakladnike koji su pisali o tome kako je objavljivati srpsku književnost u Hrvatskoj, pa tekstove o stripu kao rubnoknjiževnom fenomenu, emitirali smo i nekoliko sjajnih tekstova Ivana Velisavljevića o filmu i književnosti, Snježana Kordić i Mate Kapović pisali su o problematici jezika... Zamisao je bila da se koncept što više otvori, da bude što labaviji.
S obzirom na koncepciju Pojmovnika, na ambiciju da zahvati, kako sam kažeš, "od Vardara do Triglava", i da ne inicira samo razmjenu preko nacionalnih ili državnih međa, nego i priskrbi platformu za nova promišljanja naših kultura i prostora – je li emisija već za svog postojanja nailazila na prepreke, pritiske, ako ne i na otvoreno neprijateljstvo?
Očekivao sam da će pokretanje Pojmovnika pobuditi reakcije, ako ništa s obzirom na, recimo, činjenicu da smo među ostalim emitirali i tekstove na ekavici i na srpskom jezičnom standardu. Međutim, isprva nije bilo nikakvog otpora, ni u vidu žalbi slušateljstva (kojih inače ne manjka), ni kod osoblja na radiju; naprotiv, nekim je spikerima bilo jako zabavno čitati tekstove u drugoj jezičnoj varijanti, pa bismo u nekim trenucima morali paziti da njihova interpretacija ne ode u karikaturu.
A onda, baš u vrijeme kad je krenula prva kampanja Željke Markić za promjenu Ustava, dogodilo se da se jedan ton-majstor, kojeg sam tad prvi put uopće vidio, na snimanju pobunio: otkud mi to sad snimamo tekstove na ekavici, zar ćemo to emitirati, jesmo li se za to borili, itd. Zvao je i šefa spikera, žalio se nadležnim strukturama... Ispostavilo se da, budući da je registriran i kao emisija za nacionalne manjine, Pojmovnik ima pravo emitirati tekstove i na 'drugim' jezicima – ali da za to imamo obavezu angažirati glumce. Tu su nastali i prvi problemi, budući da bi glumačka gostovanja pojela po pola budžeta.
U narednom razdoblju počela se dizati i hajka. Desničarski portali sve su više 'razvlačili' emisiju; isplivao je
intervju Zlatka Hasanbegovića Glasu koncila iz 2013., u kojem, govoreći o "postmodernoj neojugoslavenskoj dekonstrukciji" hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta na Trećem poprilično jasno aludira upravo na
Pojmovnik; odjednom je i u
Petom danu dvoje
talking headsa povelo priču o emisiji koja širi "jugoslavenstvo"; itd.
Cijeli taj pokušaj konzervativne kontrarevolucije, koji se dijelom ispuhao a dijelom se uspio institucionalizirati, dobro se mogao pratiti na mikro-primjeru pojavljivanja Pojmovnika u medijima. Naknadno gledano, čini mi se da je emisija možda bila opskurna na ovoj 'našoj', lijevo-liberalnoj medijskoj sceni, no da su je neke druge 'scene' i miljei itekako imali na oku.
Nestanak Pojmovnika kao platforme za teorijsku i kritičku praksu nedvojbeno ostavlja veliku prazninu u kulturnom i književnom polju, bez obzira na to što veliki broj akterki i aktera u polju te praznine možda i neće biti svjestan. Možemo li, ipak, govoriti o određenom nasljeđu Pojmovnika, o nekim njegovim dugotrajnijim učincima, odjecima i postignućima? Jesu li tekstovi, rasprave i polemike iz Pojmovnika rezultirali izvjesnim pomakom na planu promišljanja 'naših' književnosti i kultura?
Žao mi je što na kraju nismo uspjeli objaviti zbornik tekstova iz emisije. Kad bi se odabralo 30-40 tekstova, to bi stvarno bila relevantna literatura za sve u polju. Iako je nadležno Vijeće pri Ministarstvu kulture preporučilo zbornik Pojmovnika za financijsku stimulaciju, ipak mu je uskraćena podrška, valjda u strahu od mini-skandala budući da sam tad bio zaposlen u Ministarstvu; poslije su došle nova vlast i nova garnitura, i onda više nikakvo Vijeće nije moglo spasiti stvar.
Žao mi je što su ti tekstovi u dobroj mjeri isparili u eteru. Istina, mnoge suradnice i suradnici kasnije su ih samostalno objavljivali i plasirali, no bili bi iznimno korisni u formi zajedničke knjige. Mislim da bi, u prvom redu, HRT kao kuća trebala biti zainteresirana da tekstove koje emitira učini dostupnima i u pisanoj formi – primjerice, tako što će ih objavljivati na svojim internetskim stranicama,
kao što to čini slovenski radio ARS. To ne zahtijeva nikakav poseban posao niti oduzima puno prostora i/ili vremena.
O dosezima emisije mi je teško govoriti, budući da sam kao urednik u nju bio posebno involviran. Za početak, reći ću da mi je ta urednička uloga i pozicija osobno više pomogla da shvatim što bi zapravo bila postjugoslavenska književnost nego sve što sam prethodno radio kao kritičar i kao autor. Bili su mi jako važni tekstovi Marka Pogačara, Dean Duda napisao je neke ključne eseje, kao i Iva Kosmos, koji je u međuvremenu i doktorirala na postjugoslavenskoj književnosti, a puno su mi značili – da deklariramo potencijalni sukob interesa, budući da si i ti pisao za emisiju! – tvoji radovi.
Mnogi tekstovi koje smo dobivali bili su pisani iz nacionalnih 'niša', i slijedili logiku granica i teritorija, u stilu: kritičar/ka iz Srbije predstavlja neki fenomen ili opus iz srpske književnosti za publiku u Hrvatskoj, bez ambicije za komparativnim čitanjima i analizom. Međutim, nekoliko suradnica i suradnika doista je pokušalo napraviti proboj i pokušati odgovoriti na pitanje o tome što bi bilo postjugoslavensko književno stanje ili polje. U tom smislu Pojmovnik je značajno sudjelovao u konceptualizaciji postjugoslavenskoga književnog polja, koja se i inače događa u proteklih nekoliko godina.
Logično ishodište ovoga razgovora jest pitanje: što bi za tebe bila postjugoslavenska književnost? Još i prije nastanka Pojmovnika, objavio si knjigu pod znakovito formuliranim naslovom Postjugoslavenska književnost? u koju si uvrstio niz svojih književnih kritika, ali i svojevrsni autopoetički esej u kojem pokušavaš odrediti polje svoga zanimanja i djelovanja. U najkraćem, postjugoslavenski 'faktor' za tebe nije oznaka za još jedan nacionalni ili neki novi, nadnacionalni identitet književnosti – nego ime za jedno stanje, (para)institucionalni okvir ili, teorijski ortodoksnije rečeno, jedno polje? Moglo bi se tako reći. Kad je knjiga izašla, 2012. godine, pojam postjugoslavenske književnosti već je uvelike cirkulirao, čak i kao ponešto pomodan termin. Međutim, bez obzira na to što ga je sve više ljudi koristilo, činilo mi se da nitko nema potrebu pokušati definirati što se pod tim postjugoslavenskim označiteljem misli. Rekao bih, prvenstveno na osnovu iskustva praćenja i uređivanja Pojmovnika, da se dileme oko definicije i konceptualizacije postjugoslavenske književnosti mogu svesti na četiri točke.
Prvo, mislimo li pod ovim pojmom na svojevrsni 'paralelni pogon' u odnosu na književni mainstream postjugoslavenskih država, dakle na autor/ic/e koje/i nemaju problema s time da ih se nazove postjugoslavenskima, ili čak jugoslavenskima, a koje/i uglavnom djeluju u izvaninstitucionalnoj domeni? Ili pak imamo na umu na cjelokupnu književnu produkciju na "našim prostorima", što bi značilo da pod postjugoslavensku književnost potpadaju i, primjerice, jedan Ivan Aralica ili Dobrica Ćosić?
Ona prva definicija vuče mi na neku vrstu liberalnog elitizma: 'mi', prosvjetljeni kozmopoliti, distanciramo se od zatucanih nacionalista, okupljamo se po 'svojim' Krokodilima i FAK-ovima, i promoviramo 'svoju' književnost i 'svoje' identitetske koncepte. Puno mi je zanimljivija druga definicija, koja postjugoslavensku književnost postulira kao krovni, deskriptivni pojam – pa nam tako, recimo, omogućava i komparativno čitanje spomenutih Aralice i Ćosića.
Druga dilema – kojoj, čini mi se, inozemni slavisti pridaju osobitu važnost – glasi: je li postojala jugoslavenska književnost, i možemo li uopće govoriti o postjugoslavenskoj književnosti ukoliko nismo raščistili što jest ili nije bila ona jugoslavenska? Istražimo li malo građu, vidjet ćemo da je debata o valjanosti koncepta jugoslavenske književnosti trajala kroz cijeli životni vijek socijalističke Jugoslavije. Pitanje o (ne)postojanju jugoslavenske književnosti nije dobilo konačan odgovor, a upravo ga kroz 'postjugoslavensku' optiku možemo reaktualizirati, time ujedno i historizirajući vlastiti pristup.
Treća dilema tiče se jezične problematike: ovim terminom, naime, najčešće se ne obuhvaća književnost pisana na slovenskom ili makedonskom, a kamoli ona na albanskom ili mađarskom jezikom. Opet, problem hegemonije srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog nije nov, naprotiv, bio je vrlo aktualan i u Jugoslaviji (samo što se tada na njega institucionalno reagiralo i odgovaralo). Postjugoslavensku književnost, međutim, zamišljam kao dovoljno rastezljiv koncept da može obuhvatiti ne samo književnu produkciju na 'našim' jezicima, nego i onu 'dijasporsku' – primjerice, knjige Aleksandra Hemona ili Ivančice Đerić.
Četvrta nedoumica imanentnije je teorijske naravi: što se misli pod prefiksom post-? Ovaj problem puno je širih razmjera, i podjednako se tiče pridjeva 'postjugoslavenski', kao i onoga 'postsocijalistički', pa i 'postmoderni'. U posljednje vrijeme određeni autori, poput Predraga Brebanovića, kritiziraju koncept postjugoslavenske književnosti u ime rehabilitacije jugoslavenske književnosti i kulture. Koliko god mi ovaj sentiment osobno bio blizak, i koliko god je za jugoslavensku književnost moguće argumentirano pledirati, osobno, nažalost, ipak ne mogu previdjeti činjenicu da, danas i ovdje, Jugoslavije nema.
Stoga je za mene post- u 'postjugoslavenskom' naprosto tu da označi istodobni lom i kontinuitet: Jugoslavija je u jednom trenutku prestala postojati kao državno-institucionalni okvir, ali stanje koje je došlo poslije nije nastalo ni iz čega, osobito ne u području književnosti.
***
Tribina Od riječi do riječi, koja čini dio Booksinog programa Književni budoar, bavi se suvremenom književnom produkcijom, ali i pisanom rječju u širem smislu tog pojma. Uređuje je Dinko Kreho, koji je razgovor vodio i u tekst prenio.
Dinko Kreho i Boris Postnikov
