Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 21h, nedjeljom od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open every day except Monday from 10am to 9pm; Sunday from 10am to 6pm.
Close
Page arrow
Piše: Matija Prica

'Kultura treba biti javno financirana jer je od izravnog javnog interesa.'

Large 187843703 175917661118682 4530317436162764041 n
Utorak
18.05.2021.

Književna 2021. počela je prilično intenzivno, pogonjena proglašenjem ove godine Godinom čitanja, a pasivizirajuća neizvjesnost koja se taložila i obilježila sada već mitsku 2020., dobila je nešto konkretnije konture nezadovoljstva u reakcijama na tekst poziva za dostavu projektnih prijedloga Čitanjem do uključivog društva te na rezultate Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske. Kao i svi u datim okolnostima, i sektor izdavaštva suočio se s nizom izazova kojima se morao prilagoditi, a o tome kako se pandemija odrazila na male izdavače te kako inače funkcioniraju u okviru nezahvalnih tržišnih uvjeta, u prvom u nizu intervjua razgovarali smo sa suvlasnikom i urednikom u izdavačkoj kući Edicije Božičević, Josipom Ivanovićem.

Prošlo je više od godinu dana od izbijanja pandemije COVID-19. Kako se epidemiološka kriza odrazila na poslovanje i planove Edicija Božičević? Jesu li donesene neke specifične mjere za sektor izdavaštva?

Mi i dalje spadamo u male, tj. mikro izdavače i za nas mogu reći da je epidemiološka kriza stvorila, s poslovnog gledišta, zanimljiv model kojemu se valjalo prilagoditi. Naravno, odmah smo pokrenuli mogućnost plaćanja karticama u našem webshopu, aktivirali reklame na Facebooku i ostalim društvenim mrežama te se više okrenuli digitalnom marketingu, za koji moram priznati da stvarno nije moje područje ekspertize, a ni interesa.

Da odgovorim konkretnije – kriza se na naše poslovanje i planove odrazila dosta nepovoljno, kao i na gotovo sve ostalo. Otkazani su festivali i sajmovi koji su nam značajni i prodajno, ali i u smislu povezivanja s novim autorima, agentima, agencijama i prevoditeljima. Također, obilasci knjižnica su se preselili u online format, što nije beznačajan faktor u prodaji naslova. Primjerice, iako šaljemo mailove i zovemo, rekao bih da je odaziv knjižnica 30-ak, a možda i više posto slabiji nego kad ih obilazimo osobno.

Konkretne mjere za izdavaštvo nisu postojale. Koristili smo mjere namijenjene svim gospodarstvenicima – potpore za zaposlenike za poduzeća kojima je promet pao za vrijeme pandemije. To je bilo krpanje, na neki način. Da se razumijemo, ne znam kako bismo u tom času preživjeli bez toga, ali da su nedostajale neke usmjerenije mjere – jesu.

Izdavaštvo se ipak primarno financira kroz potpore programima javnih potreba u kulturi, preciznije kroz programska područja Potpora knjizi te Otkup knjiga. Zadovoljava li tako strukturirana potpora potrebe sektora kako bi on mogao rasti i razvijati se?

To je složeno pitanje, prvenstveno zbog razloga koji mislim da je svima jasan – izdavaštvo u državi s četiri milijuna stanovnika i s nekim od najporaznijih rezultata anketa i istraživanja o čitalačkim navikama i kupovini knjiga u EU ne može preživjeti „na tržištu“, premda sam nebrojeno puta čuo da se zaziva i žaluje nad nepostojanjem „tržišnih uvjeta“.

Budimo realni, kultura tu tržišno nije nimalo relevantna i kao takva ona naprosto mora ovisiti o državnoj potpori. Zato je taj stalni, prikriveni ili otvoreni animozitet koji postoji u našem kulturnom sektoru, bilo to između izdavača i lokalne uprave, izdavača i ministarstva, ili pak između autora, prevoditelja, izdavača, distributera, knjižara – u svim smjerovima – gotovo smiješan. Naše je izdavačko područje toliko maleno da referenti koji rade s nama, primjerice iz Ministarstva kulture i medija ili pak iz Ureda za kulturu Grada Zagreba, praktički znaju svakog od izdavača poimence i osobno.

No, da se vratim na užu temu: Potpora knjizi i Otkup knjiga funkcioniraju relativno dobro, u smislu da izdavači, u idealnim uvjetima, od njih mogu napraviti više-manje funkcionalan izdavački plan. Sad dolazi ovaj drugi dio, o kojem se često govori, a posebice u posljednje vrijeme nakon fijaska natječaja usmjerenog prema autorima i prevoditeljima (Javni poziv za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva u 2019. i 2020. godini, o kojem smo na portalu pisali u ovom tekstu) – to su propozicije natječaja, odnosno kriteriji dodjele tih potpora, kao i njihova visina. Zoran Žmirić tako je nedavno ustvrdio da je godišnja potpora za najuspješnija književna djela u Hrvatskoj otprilike odgovarajuća prosječnom mjesečnom minimalcu EU. I za te se potpore vodi nesmiljena borba. To se zapravo može preslikati i na Potporu knjizi do neke mjere. Drugim riječima, smiješno je koliko malo novca ulazi u kulturu kroz državni proračun. Dok god je tome tako, teško je govoriti o nekom kvalitativnom ili kvantitativnom skoku u polju izdavaštva.

Postoji li sustavan pristup razvoju izdavaštva i njegovu razvoju na razini države te u čemu bi se takav pristup očitovao?

Pretpostavljam da ovisi koga pitate. Ja mislim da ne postoji ili ja na njega nisam naletio. Izdavači su na neki način stimulirani potporama koje se odnose na poduzetništvo u kulturi te prethodno navedenima, u principu projektnim potporama. A da postoji model sustavnog razvoja izdavaštva u Hrvatskoj, njegovog prihvaćanja ne kao isključivo tržišnog već kao poludržavnog modela, to ne postoji.

Isto kao što ne postoji ni sustavna ideja promocije hrvatskih autora izvan Hrvatske. Da država, primjerice, kroz nadležna ministarstva financira i organizira sudjelovanje na svim značajnim internacionalnim sajmovima i festivalima, omogućava gostovanje naših izdavača na tim sajmovima, povećava iz godine u godinu izdavanja za kulturu i podiže rang hrvatskih festivala i sajmova (kao što su, recimo, Festival europske kratke priče, Sa(n)jam knjige u Istri, Festival svjetske književnosti, ali i svi manji festivali osnovani u zadnjih desetak godina, te Interliber i Mediteranski festival knjige). Hrvatski izdavači i agenti bi dobili priliku zastupati svoje autore na svjetskim pozornicama. Tako bi se napravilo puno više za promociju hrvatske književnosti vani nego kroz postojeće modele. A promocija hrvatske književnosti izravno bi doprinijela i promociji te ojačavanju hrvatskog izdavaštva.

To je posebno aktualno u 2021. godini, tj. Godini čitanja, kada bi aktivnosti Nacionalne strategije poticanja čitanja trebale biti najintenzivnije. One, među ostalim, podrazumijevaju dodatnu financijsku pomoć izdavaštvu, kao i onu „reprezentacijsku“, koja bi uključivala veću zastupljenost i bolju prezentaciju hrvatskih izdavača, pisaca i prevoditelja na međunarodnim sajmovima. Koliko je toga do sada ostvareno te postoje li naznake da bi se moglo ostvariti u budućnosti?

Zanimljivo da je to najavljeno za 2021. kada su svi veći sajmovi ili otkazani ili preseljeni na online platforme. Istovremeno, naznake da bi se to zaista moglo dogoditi, s obzirom na izdvajanja iz proračuna za to područje, ne postoje. Možda Godinu čitanja produže i na 2022., možda pandemija prestane pa ta reprezentacijska strategija bude i imala nekog smisla. Ja ću samo napomenuti da je meni, na primjer, sramotno da Hrvatska već godinama ne sudjeluje na Londonskom sajmu knjiga, na kojem je prije par godina jedan hrvatski izdavač (Fraktura) osvojio nagradu za izvrsnost u svom području. Poljska je kroz taj sajam „progurala“ Olgu Tokarczuk, Zygmunta Miłoszewskog, Andrzeja Sapkowskog… To je samo jedan od primjera manjkave dugoročne politike razvoja reprezentacijske vidljivosti hrvatske književnosti pa makar i samo na europskom tržištu, koje je za nas i najzanimljivije.

Govoreći o književnim sajmovima, koje su posljedice otkazivanja prošlogodišnjeg Interlibera? Kakva je i koliko važna uloga domaćih književnih sajmova za izdavače?

Posljedica otkazivanja Interlibera je ta da veliki izdavači nisu uspjeli prodati svojih viškova onoliko koliko su se nadali. Iskreno, o Interliberu imam vrlo loše mišljenje. Za nešto što se naziva internacionalnim sajmom, kod njega ništa ne valja – od loše organizacije, uključujući besmisleno visoke cijene štandova zbog čega u konačnici na Interliberu najviše zarade Holding i Grad Zagreb, neshvatljivu politiku dodjele lokacija tih štandova, pa do toga da je program uglavnom slab. U zadnjih par godina se malo pojačao program, ali usporedite to s primjerice Beogradskim sajmom knjiga, koji je neusporedivo programski smisleniji i kvalitetniji.

Naravno, nama Interliber donese neku minimalnu zaradu i prodaju se starije knjige koje inače ne idu toliko dobro i više nisu zastupljene toliko po knjižarama. Domaći sajmovi bi mogli biti odličan „outlet“ za izdavače, a pritom bi mogli ponuditi kvalitetne programe koji će te iste kupce i privući. Da se razumijemo, poanta sajmova i jesu reprezentacija i prodaja, ali prodaja knjiga na isti način na koji se ispred velesajma prodaju ćevapi je besmislena. Da podcrtam, ti bi sajmovi mogli zaista pridonijeti i razvoju izdavaštva i razvoju tržišta, ali to u ovakvom modelu čini mi se nije prioritet. Moram pohvaliti Mediteranski festival knjige, koji je unatoč malom broju posjetitelja pokazao neke organizacijske vrline koje Interliber, recimo, nema. Tu bih posebno izdvojio tzv. „tombolu“, kojom se lokacije štandova dodjeljuju nasumce ili kroz sustav izvlačenja brojeva – isti takav princip ima i Sajam knjiga u Lvivu, jedan od većih književnih sajmova istočne Europe. K tome, cijena MFK je neusporedivo niža od Interlibera, što omogućuje i malim ili mikro izdavačima da se uključe i ravnopravno sudjeluju s velikim izdavačima. Također, MFK ne nabija besmislene cijene i račune za struju, korištenje interneta i slično. Sve su to modeli koji bi znatno poboljšali Interliber, recimo.

Govoreći o cijeni knjige, visoka cijena često se navodi kao jedan od razloga slabe prodaje knjiga općenito? Koji su razlozi tome te postoji li način na koji bi se ona mogla smanjiti?

Iskreno, i ja sam prigovarao svom nekadašnjem šefu oko cijena naslova. Kada sam i sâm preuzeo produkcijske zadaće, shvatio sam da je cijena knjige u Hrvatskoj, s obzirom na naklade i s obzirom na prodaju, vrlo realna. Nažalost. Ako želite da svi ljudi koji rade na knjizi budu pošteno plaćeni za taj posao, ta knjiga neće koštati 30, 40, 50 pa često čak ni 100 kuna.

Visoka prodajna cijena knjige ovisi izravno o njezinoj proizvodnoj cijeni. Teško će se ta spustiti osim ako se ne dogodi baš čudo pa ljudi počnu kupovati knjige. Tu smo u nekom tipu začaranog kruga. Ljude ne kupuju knjige, naklade padaju, cijena po primjerku se povećava, ljudi se žale da ne kupuju knjige zbog visoke cijene. Realno, koliko knjiga prosječan Hrvat pročita u mjesec dana, ne bi mu trebala biti skupa ni knjiga od 500 kn. No, šalu na stranu, zaista je nemoguće smanjiti cijenu knjige s ovako malim nakladama. To je prije pitanje za ove koji imaju velike naklade, hvale se uspješnom prodajom, i dalje drže visoku cijenu, a ne za nas male nakladnike.

Nakon eksplozije početkom 2010-ih, prodaja književnih naslova na kioscima posljednjih je nekoliko godina u opadanju, međutim dugoročna posljedica bila je svojevrsno prestrukturiranje distributivne i prodajne mreže koja je opet većim dijelom monopolizirana. Ponavlja li se, u nešto drukčijim okolnostima slučaj Algoritma te mogu li mali izdavači preživjeti još jedan udar takvih razmjera?

Mali izdavači su, čini mi se, već navikli na takav tip neprijateljskog odnosa najvećih distributera. Mislim da će se Algoritam teško ponoviti jer smo sad svi oprezniji s tim dugovima koji se vuku, a i porezni zakon se nešto izmijenio što se toga tiče. Ali da, pohlepa velikih igrača predstavlja stalan faktor ugroze za ovo izuzetno osjetljivo područje. Evo upravo je nedavno Tisak, naš najveći veliki distributer, odlučio izbaciti male izdavače iz svojih lokacija jer im se to ne isplati. Takva je politika katastrofalna za male i mikro izdavače i šteti cijeloj kulturi te dostupnosti kulturno važnih naslova na tržištu. Nama kao izdavaču je to ogroman udarac, unatoč tome što Tisak ima grozne ugovore za male izdavače. Prisutnost na Tiskovim prodajnim mjestima znatno povećava vidljivost na tržištu, htjeli mi to ili ne.

Može li se u takvim okolnostima uopće govoriti o nekom zaista slobodnom tržištu knjiga te koji je smisao kontinuiranog „održavanja iluzije o postojanju tržišta“? U konačnici, treba li nam uopće slobodno tržište knjiga u smislu u kojem se to podrazumijeva u ostalim gospodarskim djelatnostima?

Ne može. Bajanje o slobodnom tržištu i o tome kako mu se moraš prilagoditi ili nestati su gluposti. Ne znam koliko se tog tipa slomova neoliberalne dogmatike treba dogoditi da se prihvati opće realno stanje u kulturnom sektoru i da se donese niz strategija kako bi taj sektor opstao i nastavio biti produktivan. Među ostalim, kultura je i jedno od najvažnijih oruđa tzv. „soft-diplomacije“. Možda vlastodršci to i shvate u nekom času pa se prema tome počnu tako i odnositi. Dotad smo osuđeni na perpetuiranje loših kapitalističkih modela potpuno neprilagođenih ovakvom tipu tržišta.

Na drugi dio tvog pitanja odgovorio bih do neke mjere dvoznačno. Naravno da nam treba slobodno tržište, u smislu u kojem ono podrazumijeva cijeli niz nezavisnih produkcijskih procesa i distribuciju. Nedavno su me u jednom podcastu pitali o smislu izdavaštva ako je ono financirano od države. Te dvije stvari nisu međusobno isključive. Zato to financiranje mora biti tako postavljeno da nije podređeno politici. Do neke mjere bih zazvao i tu razliku javnog i sektorskog financiranja. Kultura je po meni, kao i zdravstvo i školstvo, nešto što treba biti javno financirano, jer je od izravnog javnog interesa. Taj tip rasprave i previranja smo nedavno imali u vezi s potporama za nezavisne medije. Kao što su nam potrebni nezavisni mediji, tako su nam potrebni nezavisni izdavači. Ipak, produkcijski procesi u izdavaštvu – tisak, tehnička obrada, dizajn, već su dio slobodnog tržišta. U tom kontekstu, ono nije problematično. U smislu u kojem zazivanje slobodnog tržišta podrazumijeva kapitalističku maksimu stalne konkurencije i borbe za poziciju, ne samo da nam ne treba nego takav pristup šteti kulturi i pluralnosti koju ona može donijeti društvu.

Kada već govorimo o tržištu knjiga, koje su prepreke da intenzivnije zaživi trgovina na tzv. postjugoslavenskom prostoru koji nudi potencijalno puno veću publiku od zasebnih tržišta pojedinačnih država?

To je izuzetno kompleksno pitanje o kojem se može puno toga reći. Trgovina na postjugoslavenskom prostoru je teško moguća zbog cijelog niza praktičnih uvjeta. Granice, carinski sustavi, različiti modeli poslovanja što se tiče izdavačke djelatnosti, bitno različita tržišta, ugovori s vlasnicima prava itd. Najbanalniji primjer je ogromna razlika u proizvodnoj cijeni knjige, koja je kod nas nekoliko puta veća nego primjerice u Srbiji. Teško će se naš izdavač nositi sa srpskim izdavačem koji isti naslov može prodavati po nižoj cijeni. Pritom se postavlja pitanje nelojalne konkurencije i kako se onda lokalna politika zaštite svojih proizvođača nosi s tim? U kontekstu u kojem se trenutno nalazimo, koji podrazumijeva model slobodnog tržišta bez državne intervencije mislim da bi to bilo loše za sve ili gotovo sve aktere na tom polju.

S druge strane, pomalo paradoksalno, zajednički jezik istovremeno je i otežavajuća i olakotna okolnost, čini mi se. Sve će vas agencije danas tražiti da potpišete ugovor isključivo za svoje područje (recimo kad kupujemo prava na nekog autora, kupujemo prava na prijevod tog autora ne samo na određen jezik nego i za određeno područje, a u to onda ne spadaju Srbija, BiH i Crna Gora). No, kažem, čak i da zanemarimo taj pravni i obvezujući faktor, dolazimo do pitanja konkurencije – takvo bi tržište bilo moguće onda kada bi cijena rada bila ista u svim njegovim dijelovima.

Govoreći o hrvatskom tržištu knjiga, kao jedna od značajnijih prepreka njegovu funkcioniranju navodi se slabo razvijena knjižarska mreža, gotovo nepostojeća izvan većih gradova regija u kojima su čitalačke navike iznad hrvatskog prosjeka (prema istraživanju agencije Kvaka, to su Istarska županija, Primorsko-goranska županija te Grad Zagreb)? Koliko se tu radi o izvrtanju uzroka i posljedice problema te što bi se moglo napraviti da se ta situacija popravi?

Razvoj knjižarske mreže je slojevita tema. Kod nas se dogodilo to da knjižare teško mogu funkcionirati kada nemate dovoljno ljudi koji su zainteresirani za njihov primarni proizvod. Tako su knjižare kod nas i papirnice, prodaju školske udžbenike, fotokopiraju, prodaju suvenire, slike, postere, neke su čak i kiosci itd. Drugim riječima, knjiga sama po sebi nije isplativ predmet ni primarni proizvod trgovine. Ljudima se ne isplati otvarati knjižare. Knjižare kod nas dođu kao nešto usput – kad već imam kiosk, zašto ne bi bila i knjižara. Evo i ja otvaram knjižaru na Tomislavcu, koja će dijeliti prostor s ugostiteljskim objektom. Naprosto zato što se bojim da na tom istom slobodnom tržištu knjižara sama po sebi teško može opstati. Naravno, tu se opet može potegnuti pitanje državnog seta potpora za knjižare i kako bi on trebao biti postavljen te kako razdvojiti knjižare poput Tiskovih od malih nezavisnih knjižara koje vode entuzijasti ili izdavači.

Smatraš li da postoji i koliko je značajna veza između medijskog tretmana i (ne)zastupljenosti kulture i umjetnosti u medijima (ne samo vijesti, nego i umjetnička kritika) te položaja u kojem se nalazi izdavaštvo? Može li se tu govoriti o direktnoj vezi ili su jedno i drugo samo simptomi nekih dubljih, sistemskih procesa?

Pa rekao bih da je postepeni nestanak kulture iz medija i javnog govora dio dubljeg, sistemskog procesa, ali da ne idemo u preduboku političku raspravu, zadržat ću se na njegovim vidljivim posljedicama. Oduzimanje prostora kulturi u tiskovinama, na televiziji i radiju, te na internetskim portalima direktno utječe na njezinu zanimljivost publici, na njezin položaj u društvu i na njezinu važnost, a što se na kraju krajeva reflektira i u alokaciji proračunskog novca. Nestanak umjetničke kritike, uloge kritičara, tu bih svrstao i nestanak istraživačkog, kvalitetnog novinarstva u najvećim medijima te grozomorno smanjenje prostora za bilo kakav tip tekstova koji se tiču kulture, sve to izuzetno negativno utječe na izdavaštvo, ali i na ostale sektore koji se bave kulturnom produkcijom. Kao prvi primjer mi pada na pamet vikend prilog Večernjeg lista, koji je sad rascjepkan u niz manjih priloga, a u prilogu nazvanom „Kultura“, koji broji svega par stranica, nalaze se i područja poput botanike, unutarnjeg uređenja, gastronomije i sl.

Za kraj, jedno malo osobnije pitanje – koji su kriteriji pri izboru novih naslova te kako izgleda proces rada na izdavanju knjige? Koji su planovi Edicija Božičević u nekom skorijem narednom periodu?

Pri izboru naslova postoji cijeli niz faktora. Imamo niz autora koje smo „naslijedili“ od prethodnih urednika. I Nataša Medved i njezin prethodnik, Hrvoje Božičević, imali su niz odličnih uredničkih odluka i u Edicije su doveli pozamašan broj fantastičnih autora, od Philippea Claudela, preko Enriquea Vila-Matasa i Andreja Kurkova, pa do Svetlane Aleksijevič, da ne nabrajam dalje. I sam sâm našem katalogu pridodao par imena na koje sam izuzetno ponosan, kao što su Andrej Tarkovski, Afonso Cruz, José Luís Peixoto, Valeria Luiselli, Roberto Bolaño, Audre Lorde i drugi.

Nastojimo pratiti suvremenu produkciju na jezicima koje čitamo, izdvajamo knjige autora koje smo već objavljivali i one imaju prioritet. Cilj je u narednih par godina povećati produkciju i dići broj naslova godišnje na minimalno trideset knjiga. Imamo nekoliko biblioteka koje nastojimo obogatiti kvalitetnim naslovima, kao što su „Rabljeno doba“ – naslovi iz zemalja koje su nekad bile pod sovjetskim utjecajem i koje se odnose, na ovaj ili onaj način, ili na to razdoblje ili na tranziciju koja je stigla nakon njega; „Suvremena latinoamerička proza“, u kojoj objavljujemo dobitnike prestižnih nagrada iz hispanofonih zemalja Srednje i Južne Amerike; „Prezreni na svijetu“ – skup svojevrsnih književnih kurioziteta koje sakuplja i odabire Boris Perić, a u posljednje vrijeme smo krenuli i s bibliotekom koja još nema imena, a u kojoj su objavljeni (ili će vrlo skoro biti) publicistički naslovi visokog značaja za svoje područje, kao što je Teorija romana Mihaila Bahtina, Teorija dokoličarske klase Thorsteina Veblena i Zapečaćeno vrijeme Andreja Tarkovskog.

Sam proces rada na knjizi relativno je jednostavan – odaberem naslov, raspitam se za autorska prava i ako nam uvjeti odgovaraju, kupimo ih, kontaktiram prevoditelja (ili sam već u kontaktu s njim), sklopimo ugovor o prijevodu, kad prevoditelj preda tekst, ja ga kao urednik pročitam i detaljno prođem pa ga vratim prevoditelju. Nakon što se dogovorim s prevoditeljem oko konačne verzije teksta, tekst ide na lekturu pa s lekture opet meni i prevoditelju. Ako smo zadovoljni svime, šaljemo ga na prijelom, dok se u međuvremenu izrađuje naslovnica. Kad je sve gotovo, još jednom se pregledava prijelom teksta, nakon čega se knjiga šalje u tisak. Kada izađe iz tiska, kreću distribucija i promocija, a to su već područja za sebe. Isto tako, cijelo vrijeme prate se natječaji i potpore na koje bi se prevedeno djelo moglo prijaviti kako bi se troškovi njegova izdavanja smanjili i kako bi uopće bilo isplativo objaviti ga na hrvatskom jeziku. To je, ukratko i pojednostavljeno, to. Mogu reći da mi je urednički posao i dalje, unatoč svemu, najdraži slabo plaćen posao koji sam radio.

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu