Julia Franck

Vaše su knjige stekle popriličan ugled među čitateljima, ali i u akademskim krugovima. Već su i predmetom doktorskih disertacija. Kako biste usporedili pisanje i analizu vašeg pisanja?
Naravno da s vremena na vrijeme čujem da netko piše magisterij ili doktorat o mojim knjigama, no rijetko imam vremena odgovarati im na pitanja. Nakon godina 'javnog rada' na knjigama, posebno nakon međunarodnog uspjeha mog posljednjeg romana, iscrpljuje me analiza vlastitih djela. Za mene je pisanje uzbudljiva pustolovina, uvijek možete i uspjeti i podbaciti u svojim očima. Opasno je stvarati nešto novo, izmišljati priču, istraživati i razvijati likove i njihove potrebe. No kritičke i filozofske analize o mojim romanima i pričama činile su mi se uzaludnim i dosadile su mi već na prvim predstavljanjima. Više od stotinu predstavljanja knjiga u posljednje četiri godine u Münchenu, Kölnu, Hamburgu i brojnim malim mjestima prilično su me iscrpila. U Njemačkoj je promotivna turneja nešto što se od vas očekuje kad objavite knjigu. Uvijek slušate sebe, o sebi i nikome drugome, bilo to u Rio de Janeiru ili Berlinu, i nakon nekog vremena to vas umori. Nakon te turneje stvarno me vesele festivali u drugim zemljama, gdje ste u prilici susresti i slušati i ostale pisce, razgovarati o njihovom pogledu na svijet i njihovim ciljevima, gdje ste prisiljeni razmišljati na drukčiji način i razgovarati o stvarima o kojima obično ne razgovarate. Ustvari, moram priznati da nemam vremena i pomalo mi je neugodno i dosadno čitati radove koji su analiza mojih. Nikad se ne gledam na televiziji, niti slušam svoje audio knjige ili idem u kazalište kad ovdje u Göttingenu postave moja djela na pozornicu. Zar to ne bi bio gubitak dragocjenog vremena? Kad bih to sve radila, ne bih imala vremena za stvari koje me zaista zanimaju. A i radije čitam knjige drugih pisaca. 

Što točno znači pojam 'ženska trezvenost' koji ste skovali?
Trezvenost i pragmatičnost nešto je što većini ljudi treba kako bi preživjeli teška vremena. Ne mislim da je trezvenost nužno ženska, no kad se radi o patnji žene su sve samo ne 'slabiji spol'. U ratnim vremenima, one su te koje moraju živjeti dalje bez svojih voljenih, bez nade i ponosa. Patnja i tuga, no istovremeno i naporan rad da  se ponovno na noge osovi društveni život, gospodarstvo, grad - čak i podizanje djece, to je ono što se od žena očekuje, ne govoreći pritom o nekom 'uspjehu' ili uzaludnom trudu. Žene danas još uvijek zarađuju manje od muškaraca. Nisu na utjecajnim položajima, iako su u suvremenoj Njemačkoj sve obrazovanije. Njihov je životni vijek dulji - tako da su trezvenije po pitanju svoje individualne nade ili vizije sreće, puno su realnije po tom pitanju. Inače bi mogle postati ogorčene. U mojoj se obitelji čini se određena iskustva sa životom preslikavaju s generacije na generaciju. Nisu posve ista, no nije li zapanjujuće da su odgoj djece i zarađivanje za život u mojoj obitelji tradicija već tri generacije žena - unatoč akademskim/umjetničkim karijerama? Razlog je u svakom slučaju drugi. No najčešći je prerana smrt muškarca - ili njegov nestanak ili bijeg od obiteljskog života. Ako ne volite, ne možete ostati povrijeđeni. No ako vas shrva smrt - ako ostanete licem u lice s konačnim završetkom, bolje vam je da posjedujete dovoljno trezvenosti da možete nastavliti sa životom. Druga opcija je da se ubijete.

O kratkoći kratke priče - o čemu govorimo kad govorimo o kratkoj priči?
Po meni, kratke priče su u biti ispričani trenuci, ili ponekad dijalozi, tihe ili glasne okolnosti, u kojima se čitav jedan život promijeni ili zrake sunca jednostavno dobiju drukčiji miris. Kratkoj priči nije potrebna čitava plejada likova, povijest ili budućnost već samo trenutak ili neki događaj vrijedan dijeljenja. Možete uskočiti ravno in medias res, kao ovdje parafraziran velikan kratke priče Raymond Carver. Bez sigurnosnog pojasa, bez detaljnog zaleđa ili vraćanja na prošla zbivanja. Kao i dobra književnost općenito, tako ni kratka priča ne podnosi pop filozofije i njezina objašnjenja. Kratka priča ne želi se doimati zamršeno - čak i ako to jest. Dopušta vam da mislite, no ne radi to umjesto vas.

FEKP?
Nisam više sigurna koliko me puta Roman Simić zvao da dođem od 2001., samo se sjećam koliko sam bila tužna i koliko me mučila savjest što sam ga svaki put morala odbiti. Nisam mogla doći, godinama nisam mogla nikamo, jer su moje dvoje djece još bili premali da ih ostavljam. Napokon sam uspjela doći 2009. - ali ni tad nisam stigla kako dolikuje. Imala sam predstavljanje u Zagrebu dan nakon što se festival preselio u Zadar. To je duga priča o kašnjenju. No prije nekih godinu dana srela sam Romana, Arnona Grunberga i Olgu Tokarczuk u Pragu - družeći se s njima i slušajući njihove razgovore i šale, shvatila sam što sam to propuštala svih tih godina. Mogla sam osjetiti miris Jadranskog mora i zagrebačkih ulica, doživjeti simpatije i šale i spoznati koliko književnost u biti utječe na sve te ljude - nisam željela propustiti još jednu godinu. A da ne spominjem da mi je Roman rekao sve o zajedničkom kuhanju i uživanja u hrani i piću tijekom cijelog festivala.

Lektira?
Trenutno ponovno čitam Machada de Assisa, budući da pišem pogovor za novo izdanje njegove knjige Dom Casmurro ovdje u Njemačkoj. Osim toga čitam i Tonyja Judta. Posljednja knjiga koju sam pročitala je Put oslobođenja Richarda Yatesa, sjajno i prekrasno napisano djelo. Prije nekoliko dana sam na festivalu u Irskoj upoznala Keitha Ridgwaya i počela čitati njegov roman Animals. Nikad prije nisam čitala ništa od Yasunarija Kawabate pa čitam i njega. Od kratke proze jako volim Bohumila Hrabala. Od mlađih američkih autora volim čitati Jhumpu Lahiri. Sviđa mi se njezina kratka priča 'Once in a Lifetime'. Njezino kulturno zaleđe (bangladeško/američko) pruža joj jedinstven pogled na svijet, a njezino jasno i precizno pisanje zadivljujuće je i dirljivo. Kao i ono Michela Houellebecqa u njegovoj prvoj knjizi Širenje područja borbe. On je majstor muške depresije i moderne ravnoteže među spolovima. Ne smijem zaboraviti ni Arnona Grunberga ili Daniela Kehlmanna u čijim djelima uživam već godinama. Što se tiče suvremene njemačke kratke priče, volim Petera Stamma. Upravo je objavio novu zbirku kratkih priča, Seerücken, pisanu njegovim prepoznatljivim čistim, jednostavnim i uvijek pomalo čudnim stilom. Felicitas Hoppe je isto jedna posve drukčija kraljica kratke forme. Njezino djelo Picknick der Friseure spada u remek-djela suvremene njemačke kratke proze. Proglašeno je 'burleskom' - iako ne znam da li ga ta riječ dovoljno dobro opisuje. Pruža jedan nadasve drukčiji pogled na svijet - šarmantan i duhovit. Od ostalih pročitanih djela svidjeli su mi se Schweigeminute Siegfrieda Lenza, Arbeit der Nacht Thomasa Glavinica, Le grand cahier Agote Kristof ili naprimjer Kao da me nema Slavenke Drakulić i Ministarstvo boli Dubravke Ugrešić. Volim čitati raznoliku književnost. No mislim da nijedan od ovih pisaca nije formativno utjecao na moje pisanje. Moje pisanje proizlazi duboko iz mene, možda je i nemoguće odgonetnuti njegov izvor - možda je to baš svaka riječ koju sam pročitala.

***

Julia Franck (Njemačka) rođena je 1970. u Istočnom Berlinu. S majkom i sestrama kao osmogodišnjakinja emigrira u Zapadni Berlin. Radila je kao konobarica, čistačica i pomoćna medicinska sestra, kao urednica i novinarka za brojne njemačke novine i za Radio Slobodni Berlin. Na književnoj sceni pojavljuje se 1995. kada s kratkim pričama pobjeđuje na berlinskom natječaju za mlade pisce Open Mike. Nakon dva objavljena romana ("Der neue Koch", 1997, te "Liebedienero", 1999) dobiva stipendiju Stieftung Niedersachsen, a ubrzo i nagradu 3Sat-Preis za priče "Bauchlandung. Geschichten zum Anfassen". Godine 2003. slijedi roman "Lagerfeuer", koji tematizira život s obje strana Berlinskog zida, a 2007. objavljuje roman "Poludnica" (Die Mittagsfrau), koji je nagrađen prestižnom književnom nagradom Deutschen Buchpreis i prodan u 400 tisuća primjeraka tijekom prvih mjesec dana, a 2009. objavljen je i u Hrvatskoj. Njezine su knjige prevedene na više od 30 jezika.