Dalibor Talajić kalio je crtački zanat u Endemu, Modroj lasti, Hrvatskom rukopisu, Loadedu, Kliku, Prvom izboru, a potom je 2005. stupio na američko tržište crtajući stripove za antologiju Negative Burn po scenarijima Garyja Reeda i Fabiana Nicieze. Od tog momenta pa do danas, kroz njegove ruke su prošli neki od najpoznatijih likova svjetskoga stripa (X-men, Deadpool, Ghost Rider, Hulk, Wolverine). Na tribini Strip-tease s Matkom Vladanovićem je razgovarao o svojim počecima i dolasku u Marvel.
***
Tko je najbolji - Marvel, DC ili Zagor?
Zagor! Marvel i DC su, svaki na svoj način, specijalistički, žanrovski. Zagor pokriva sve: i western, i superherojski, i Tarzan, horor, SF i sve što god hoćeš. Što se tiče Amerike, u DC-u postoje dva lika s kojima bih se volio baviti - Batman i Superman.
Moj ukus nekako gravitira Marvelu. Kad pogledaš DC-eve junake, to su sve nadljudi, dok su u Marvelu ili pubertetlije ili nekakvi alkoholičari, obični ljudi koji su sticajem okolnosti postali ovo ili ono. Prvenstveno su ljudi, pa tek onda superheroji. Tako da je meni osobno draža ta paleta likova iz Marvela.
Zašto baš Superman? I na kojeg Supermana misliš?
Zapravo je Superman u stripu meni glup. Kad je išao Superman animated, a paralelno s tim i strip, to su mi bile super priče. Svaka je bila zaokružena cjelina i pisci su imali dovoljno mašte da ne svedu cijelu priču na razbijanje, uništavanje i obavezni kriptonit. Uvijek je bilo nešto što je Supermanu izazov, a nije bilo nužno vezano uz taj đavliji kriptonit pa je to bilo interesantno za čitat'.
Iako, za mene je pravi Superman onaj iz filma, onog prvog iz '78. sa Christopherom Reeveom. To je točna ideja Supermana. Naime, Superman je bajka. To je čovjek koji leti, svemoćan je, dobar je k'o kruh i nije dosadan. To je zapravo nemoguće i taj se film direktno referira na taj moment. S druge strane, sa Snyderovim Supermanom ništa ne valja. To je k'o prvo toliko loš film da je postao nova umjetnička forma, iako nije umjetnička jer je užasna. Kad gledaš kako je taj tip postavljen, odgojen je da bude sociopat. Odgojen je da dopusti stradanje svojih najbližih da bi sačuvao svoj identitet, da bi sebe zaštitio.
Nema nikakvog opravdanja da kasnije on nekog spašava. Taj tip je đubre, mora biti. Pobije tamo po' grada skupa s onim drugim idiotom. Kad zine, samo viče, ništa ne govori, tup je k'o vol, ništa ne zna. Kao netko tko je svemoćan, u službi drugih, Superman mora bit' lik za djecu. U svom filmskom tretmanu DC, odnosno Warner, je uspio Supermana lišit' tog momenta bajke. Kad to napraviš, to je onda tip u štramplama koji leti. To je onda stvarno šund i bezveze.
Alan Moore je u jednom intervjuu izjavio zanimljivu stvar. Svijet ideja je jednako važan, ako ne i važniji od ovog našeg svijeta jer mi u svijet ideja projiciramo svoje ideje, svoje postulate i onda iz tog svijeta ideja crpimo ne bi li ovu stvarnost učinili boljom.
Tko je Dalibor Talajić?
Dalibor Talajić je jedan dizajner iz Rovinja koji mi radi probleme jer se često ljudi javljaju njemu umjesto meni – upoznat ću ga kad-tad - a ovaj drugi je oduvijek volio risat' i uvijek sam volio risat' bilo šta šta ima veze sa stripom. Nikad nisam crtao mamu, tatu, rođaka il' što ljudi radije vole da im djeca pokažu što znaju radit. Kod mene su to uvijek bili likovi iz stripova i ja sam se s tim uvijek nekako poigravao, oduvijek sam tome težio. Sticajem okolnosti, nisam odrastao u okolini koja to podržava. Najveće prokletstvo koje te u obitelji muzičara može zadesiti je da imaš sluha – onda si najeb'o, ideš u muziku i gotovo, nema rasprave.
Nekako je ta moja ljubav spram stripova, spram crtanja, prevladala. Ja sam uvijek danju svirao, a noću crtao. Prelomile su dvije stvari. Crtanje stripova u mojoj obitelji uvijek je bilo šund. To je nešto što treba prerast' što prije. Ako ćeš crtat', onda ćeš bit' slikar grafičar, nećeš crtat' stripove, to su gluposti.
Devedesete su momci koji su kasnije osnovali Stripovi na kvadrat, ranije More Comics, imali štand u Bogovićevoj. Nagovorili su me da uzmem Dark Knight Returns Franka Millera. Nisam o tome znao ništa, na prvu mi se crtež nije svidio, no uzeo sam, pročitao i to je bilo to – rek'o, ovo nije šund, ovo nije literatura za djecu, ja to hoću.
Na Muzičkoj akademiji se desio drugi moment. Ako ste na drugoj godini strukovne akademije i ako vas mama na neki način mora privolit', nagovorit' da vježbate ono što će vam jednog dana biti struka, to vjerojatno znači da to nije za vas. U svakom slučaju, jednom tako kaže moja majka: "Ajde, idemo zajedno vježbat, ti ćeš svoje, ja ću svoje."
Ode ona u svoju sobu, ja u svoju i vježbam ja, vježbam i sve mi nešto čudno iz njene sobe dolazi, al' dobro – radim ja svoje i sad ono – optimum je dva do dva i pol sata vježbanja dnevno, i ja bogami do u sekundu svoja dva sata odradim. U ta dva sata ja sam prošao etidu, tehničku vježbu, koncert, kratko djelo i ljestvice, i tek kad sam prest'o radit' svoje, čujem šta radi mama i šta mi cijelo vrijeme ide podsvjesno na živce.
Dok sam ja, dakle, u dva sata odvježbao čitav svoj zadani repertoar, ona je vježbala jedan ton. Ja rek'o - šta ja radim u ovom poslu, to nema nikakvog smisla. Tad sam shvatio: kad-tad ja moram izać' iz muzičke priče i usmjerit' se na ono što mi je cijelo vrijeme ljubav.
U jednom intervjuu spominješ da te Darko Macan neko vrijeme predstavljao sa: "Ovo je Dalibor Talajić i puca na visoko." Što je to značilo?
Iz ove perspektive, ja sam bio luđak. Ja sam zacrtao u glavu da ću kad-tad doć' gdje sam sad i tu nije bilo nikakve dileme. S jedne strane, to je malo blesavo i nekako sam, bez obzira na sve pohvale i pokude, možda čak i sugestije da se time ne bavim jer nisam bio baš nešto dobar, slijepo vjerovao u to da će tako bit'.
Ambicioznost se vidila u samim stripovima. To su uvijek bile nekakve preelaborirane poze, nemogući položaji šake, prenaglašene grimase, pozadine koje nisam znao crtati, ali sam ih ipak sve crtao i užasno su izgledale. Uvijek je nešto bilo over the top, uvijek je to htijenje bilo veće od trenutne mogućnosti.
Koji su autori utjecali na tebe?
Vizualni utjecaji formirali su se tijekom ranijih godina, a narativno su to bili Miller i Hermann. Miller mi se sviđao zbog montaže stranice. Cijela stranica bi bila jedna grafička cjelina, često neočekivano, bombastično montirana. Hermann je zapravo kao filmski snimatelj. Koliko god da su njegovi likovi ružni i antipatični, kad ih nacrta, ti točno znaš kako 'ko smrdi. To je jedan nevjerojatno opipljiv, grafički bogat svijet, meni puno impresivniji i draži, 'ajmo reć' ljudskiji, od Moebiusovog.
Moebiusu svaka čast, ali jednostavno - not my cup of tea. Taj saft koji osjećam kod Hermanna, to mi je puno draže. Al' prije njih uvijek, naravno, John Buscema.
Kako si naučio kontrolirati ambicioznost u izradi stripova?
Mučio sam se s elementarnim stvarima i pogubio sam se u sugestijama, savjetima, kritikama. U jednom trenutku sam stvarno bio očajan i čak sam razmišljao da to stvarno nije za mene, da ja to jednostavno ne kužim. Kad bi mi netko govorio što nije dobro, ja nisam shvaćao zašto nije dobro. Isto tako, kad bi mi netko nešto pohvalio, ja nisam shvaćao zašto je sad to dobro, a ovo maloprije nije. Stripove sam konzumirao na nivou filinga, na nivou neke duševne ugode koju nisam znao pretočit' u neko racionalno razmišljanje, promišljanje onoga što radim.
Tad se pojavio časopis Loaded i oni su tražili stranicu erotskog stripa. Raspisali su natječaj i ja sam se javio, možda i jedini. Primili su me i tu sam odlučio više nikog ne slušat', nikakve savjete ne primat', nego se jednostavno koncentrirat' na ono što radim i tek sam tu počeo razmišljat' šta hoću postić' sa ovim što crtam i zašto to tako crtam. Prvi put sam se uspio stavit' u situaciju da objektivno promatram svoj rad i tu je zapravo nastala neka kvalitativna prekretnica i tad su nekako stvari krenule na bolje.
Kako si došao do Amerike?
Joe Pruett je bio scenarist na jednom projektu koji se zvao Beyond Avalon, a crtač mu je bio Goran Sudžuka. Pruett je bio izdavački ambiciozan pa je osnovao svoju izdavačku kuću i tražio crtače. Džuka mi je dao Pruettov kontakt, mislim da me je čak i preporučio kao dobrog radnika.
Pruett me primio, s tim da su ti prvi stripovi za njega, Negative Burn, bili nešto što se zove exposure gig, odnosno – objavit' ću te, al' para nećeš vidjet', 'ajmo vidit' kako raja reagira. Ispalo je dobro. I on i scenaristi tih kraćih stripova su bili zadovoljni. Nakon toga mi je ponudio da radim jedan zombi-serijal koji se zove Deadworld i to je bio moj prvi pos'o za pare. Prvi veliki projekt gdje sam ja prvi put shvatio što zapravo znači radit' stripove.
Kad radiš šest strana, osam strana, deset strana, to nije crtanje stripova. Nego kad imaš mjesec dana za dvadeset strana, pa sljedeći mjesec isto tol'ko, pa sljedeći isto i nema odmora - e onda vidiš jesi li za to ili nisi. Tako je to nekako počelo.
Otkad si prešao u Marvel, radio si na nizu junaka. Jesi li ih birao sam ili je netko to činio za tebe?
Ja za sebe volim reći da sam William Shatner stripa. Odnosno, di god me staviš, ja ću uživat'. To je jedno. Drugo, kad sam se javio u Marvel, tadašnji urednik Axel Alonso je rekao da me vidi na Punisheru i na Deadpoolu. Prvi projekt je tako bio Deadpool pa mi je dao Punishera, i onda su me šetali s projekta na projekt.
Oni bi uvijek to vrlo ljubazno prezentirali, kao - bi li možda radio to i to, a ja bi rek'o – bih, naravno. Šetali su me s lika na lik, a ono što sam ja zbilja želio i za što sam od prvog dana maltretirao urednike, pa sam na kraju do toga i došao, je Shang-Chi.
To mi je bilo san svih snova, moram jednog dana crtat' Shang-Chija i sad, eto, crtam Shang-Chija. Scenarist je dobar, scenarij je vrlo zabavan, Sudžuka to tušira, Miroslav Mrva boja, a ja uživam k'o prase u blatu.
Razgovarao i uredio Matko Vladanović
foto: Booksa
