Na međunarodnom skupu Umjetnost kritike razgovarali smo s mladim znanstvenicima koji sudjeluju u razvijanju projekta Digital Studies.
Ariane Mayer i Lanval Monrouzeau, mladi znanstvenici iz Instituta za istraživanje i inovaciju Centra Pompidou u Parizu, razvijaju projekt Digital Studies namijenjen povezivanju istraživača digitalnih tehnologija iz različitih zemalja. Ariane trenutno radi doktorat na temu književnih posljedica digitalne knjige, pod mentorstvom Bernarda Stieglera dok je Lanval Monrouzeau suradnik na Stieglerovom projektu Ars Industrialis. ***
Kad je riječ o Mreži odnosno fenomenu digitalnoga, Bernard Stiegler koristi grčki koncept 'pharmakona'. Time opisuje ono što internet jest – dakle nešto što je ujedno i lijek ali u sebi sadrži i element toksičnoga. Slažete li se s ovakvim viđenjem Mreže?
A.M.: Slažem se. I sama smatram da je Mreža u sebi satkana od paradoksa. Sadrži ljekovita svojstva ali i ona koja možemo smatrati toksičnima. Mene ipak više zanimaju pozitivni aspekti interneta, prije svega mogućnost napretka, što nije nužno prosvjetiteljsko pitanje.
Iako je internet još uvijek relativno novi fenomen postavlja se pitanje je li bespredmetno razmišljati o njegovim pozitivnim i negativnim stranama danas? On jednostavno jest. Mislite li da je u tom smislu razmišljanje o takvim svojstvima interneta analogno propitivanju pozitivnih i negativnih svojstava primjerice radija danas?
A.M.: Ne bih se složila s takvom konstatacijom. Značaj interneta mnogo je veći od značaja kojeg je za društvo imao izum radija. Ono što razlikuje internet od izuma poput radija i televizije jest činjenica da svatko može sudjelovati u kreiranju sadržaja, on je u tom smislu participativan. No, upravo zato internet i može biti opasan baš kao i pozitivan. Utjecaj interneta mnogo je važniji od bilo čega u modernom društvu.
L.M.: Nakon dvije važne revolucije modernosti, otkrića pisma i otkrića tiskarskog stroja, internet smatram trećom važnom revolucijom. Internet je ipak još uvijek jako recentan medij, a ja ga smatram medijem posvećenom znanju. Ne možemo reći, barem iz francuske perspektive, da postoji nekakva politika kad je u pitanju internet. Primjerice, na akademskom nivou, svaki učenik koristi laptop i internet za vrijeme predavanja i svima je to najnormalnije, ali nitko ne govori o dijeljenju znanja, koliko je to promijenilo svijest o znanju, i da li je uopće? Na IRI-u (Institute for Research and Inovation) smatramo da je promjena ogromna. Ne želimo da velike kompanije poput Facebooka i ostalih određuju način na koji bi ljudi trebali komunicirati odnosno učiti. Nažalost, stvari su krenule u tom smjeru. S političkog ili akademskog stajališta političari i profesori bi zajednički trebali odrediti kako koristiti ovu tehnologiju i otkriti nove načine za dijeljenje znanja odnosno za učenje.
Nije li taj idealistički pogled pomalo naivan?
L.M.: To možda jest optimističan pogled na situaciju, pa čak i idealističan, no vjerujem da se može mnogo toga učiniti u tom smislu. Stvari bi se uvijek trebale bazirati na dijalogu i kakva god bila situacija u to trebamo vjerovati. Trebamo se vratiti Platonovim dijalozima i motu 'razmišljaj svojom glavom'. Ne smijemo dopustiti da privatne kompanije određuju način na koji će ljudi razmišljati. Zato u Institutu smatramo da je ovo jedno od ključnih pitanja danas.
A.M.: Ono što je bitno jest da ne smijemo zaboraviti da je internet još uvijek novi medij i da se još uvijek mnogo toga može učiniti, da stvari nisu upisane u kamenu. Potencijal je ogroman.
U vašem predavanju u Goethe institutu spominjali ste utjecaj interneta na suvremenu umjetnost, kao i na književnost. Također, spomenuli ste i utjecaj tehnologije općenito na kreativan proces i na tržište. U IRI-ju se bavite novim medijima i njihovim utjecajem na umjetnost, primjerice utjecajem digitalnih knjiga na književnost.
A.M.: Trenutno su u Francuskoj popularne digitalne knjige koje teže tome da imaju svojevrsan gesamtkunstwerk element. One žele biti potpunim umjetničkim djelom. No, to ništa ne pridonosi estetici. A estetika je istraživanje, istraživanje kreacije, što pomodne stvari nikad nisu. Danas se izgubila distinkcija između estetika i filozofije. U književnosti stvari ipak stoje malo drukčije nego u vizualnim umjetnostima. Suvremena francuska književnost prilično je jednodimenzionalna, usprkos kvantiteti objavljivanja. Snaga mode je izuzetna, a danas su u modi cinični romani s deskripcijom stvarnosti koja uvijek ide u očekivanim smjerovima i u sasvim predvidljivim tonovima. U tom smislu ide i tržište, kritike i nagrade, sve je upregnuto u modu.
Uspoređujete situaciju u Francuskoj u 17. stoljeću i demokratizaciju umjetnosti odnosno kritike s današnjom situacijom i pojavom kritičara amatera na internetu. Oni su proširili polje kritičkog djelovanja koje je dotad bilo pod ingerencijom 'znalaca', odnosno 'profesionalnih kritičara'. No, kako je s pojavom interneta i samoizdavaštva (self-publishing) došlo do smanjenja ili čak poništavanja važnosti i potrebe za urednikom, koliko je zapravo takva usporedba utemeljena?
A.M.: Naravno da možemo tek uvjetno govoriti o analogijama između onog vremena i situacije danas. Mislim da je koncept samoizdavaštva vrlo pozitivan i važan. No problem je što većina takvih knjiga nije čitana. To ukazuje na potrebu za nečim što možemo nazvati urednikom ili nekakvim autoritetom, što može biti i kritičar, jer zbog tolike količine materijala i kvalitetne stvari prođu posve neopaženo. Ljudi ne mogu pronaći ono za što ne znaju da postoji. No, svejedno mislim da je ovdje riječ o pozitivnom fenomenu jer se razbija jednoumlje i snaga mode, makar na mikro-nivou.
T.S. Eliot je prije gotovo stotinu godina pisao o nužnosti cenzure, nečem što upravo danas dobiva na važnosti, dok je u vrijeme nastanka njegovih tekstova to često krivo shvaćano. Koncept cenzure, dakako ne u smislu u kojem ga većina razumije, tako postaje svojevrsna nužnost. Slažete li se s time?
AM: Zbog konotacija koje riječ cenzura nosi sa sobom ne bih je koristila, no slažem se s takvim zaključcima. Koristila bih riječ filter, što svakako jest nešto blisko cenzuri. Danas postaje očita nužnost filtera. Digitalno nam, međutim, nudi nove mogućnosti stvaranja filtera. S digitalnom se knjigom mnogo toga mijenja. Primjerice, ne shvaćam zašto bi izdavač trebao biti taj koji će odrediti što je knjiga, a što nije.
To je zapravo ekvivalentno izlasku likovne umjetnosti iz galerija prije pola stoljeća, kad se počela propitivati uloga galerija upravo u ovom smislu...
A.M.: Da, a samoizdavaštvo je razbilo upravo taj, možemo ga nazvati, stari galerijski ili izdavački koncept gdje je izdavač onaj koji određuje što je knjiga, i samim time što je književnost. Uloga nove kritike se u tom smislu čini ključnom. Novi mehanizam filtera trebala bi biti sama publika. Možda ovo zvuči idealistički, no to se u izvjesnoj mjeri već događa - na planu glazbe, likovnih umjetnosti, ali i u književnosti. Zato je internet, kao još uvijek participativni medij, izuzetno važan, s obzirom da je riječ o beskrajnom kritičkom poligonu.
L.M.: Živimo u vremenu u kojem je distinkcija izmešu top-down i bottom-up paradigmi razmjene znanja potpuno razbijena. Sad imamo mješavinu tih dvaju koncepata. S kontributivnim webom čovjek bi mislio da je riječ o bottom-up konceptu, primjerice Wikipedija. Izgleda da svatko može kreirati članak i nikome ništa, no to ipak nije u potpunosti tako, jer ljudi mogu recenzirati i ispraviti stvari. Facebook je naoko top-down medij, no i to nije skroz točno jer još uvijek postoji mogućnost dijaloga. Postoji zajednica kritičara amatera koja je danas sve jača. Trebalo bi naći načina da zajednica kritičara amatera surađuje sa stručnjacima, s profesionalnim kritičarima. To je ne samo moguće već i nužno, s obzirom na količinu sadržaja. Kritičar tako postaje na neki način i kustos, osoba koja omogućuje postojanje debate.
A.M.: Međutim, ponekad, i to vrlo često, dijalog nestaje i stvari se na kraju svedu na najobičnije iznošenje mišljenja koje nakon nekog vremena prestane biti čak i to.
Odatle i imbecilni fenomen lajkova, nešto što ipak ne može biti dovedeno u vezu s kritikom, no što je dobilo nevjerojatnu i uznemirujuću moć.
A.M.: Naravno da lajkovi ne mogu biti kritika, štoviše, riječ je o nečemu posve suprotnom. To je poništavanje mišljenja, odnosno kraj kritičkog mišljenja. Stvari postaju toliko banalne i nestaje svaka mogućnost dijaloga. Tamo gdje ne postoji kategorija čak ni toliko jednostavna i bezvrijedna kao ne sviđa mi se, svaka mogućnost kritike biva poništenom i protiv toga se treba boriti.
L.M.: Zato Facebook i slične društvene mreže ipak nisu platforma za bilo kakvu vrstu kritike, usprkos činjenici da mnogi društvene mreže gledaju kao na poligon za tako nešto.
A.M.: Tu činimo puni krug s obzirom na već spomenuti pharmakon. Društvene mreže poput Facebooka svakako imaju svoje prednosti, no njihov toksični element je strahovito izražen i zato treba biti vrlo oprezan kad o njima razmišljamo.
Razgovarao Neven Svilar
