Frode Grytten

foto: Hans Jørgen Brun

Svi likovi u vašoj knjizi Pjesma košnice žive u istoj zgradi u Oddi, gradu u kojem ste odrasli. Često se o toj knjizi govori kao o romanu, no ne radi li se tu o više priča o raznim ljudima s raznim pripovjedačkim glasovima ili je u biti Odda glavni lik?
O, zbrke li! Je li to ptica? Je li to avion? Je li to Elvis? Je li to James Brown? Imali samo tu kratku raspravu, ja i moj izdavač, kad je knjiga trebala izaći, hoćemo li je proglasiti romanom ili zbirkom kratkih priča? Moj je izdavač taman bio pročitao Život: priručnik za korisnike Georgesa Pereca i to ga je uvjerilo: To je ptica! Može letjeti! Iskreno, nije mi to bitno, priče su tu, pročitajte ih, uživajte u njima, volite ih, mrzite ih. Meni je grad glavna stvar u pričama, portret malog grada, industrijskoga gradića na zapadnoj obali Norveške, grada po mom ukusu, mog rodnog grada. Možda je i knjiga neka vrsta autoportreta, možda su sobe u zgradi dijelovi mog uma, prilike u životu, mom životu, ne znam. Bilo mi je strašno zabavno pisati tu knjigu, otvorio sam vrata u svom umu i izletjele su sve te priče. Fijuu! 

Vaša najnovija zbirka kratkih priča, Rom ved havet, rom i byen (Sobe pokraj mora, sobe u gradu), insprirana je slikama Edwarda Hoppera. Što vas je to u njegovim djelima najviše inspiriralo za nastanak tih priča?
Ideja da pokušam napisati zbirku priča prema slikama Edwarda Hoppera pratila me mnogo godina. No morao sam čekati, jer sam prvo želio postati bolji pisac, dostići Hopperovu razinu, a isto tako želio sam biti sredovječan, tužan i zbunjen, kao akteri Hopperovih slika. Sve u svemu, morao sam postati dobar, sredovječni i zbunjeni pisac da bih mogao napisati prokletu zbirku! Tako da me dugo mučilo hoće li mi netko ukrasti ideju. Ne bi bilo ni upola tako zabavno da je neki uvaženi švedski pisac već učinio to isto, napisao zbirku kratkih priča prema djelima Edvarda Muncha. No nitko se nije sjetio tako nečega pa sam to morao napraviti ja.

Smatram da je Edward Hopper na neki način slikao kratke priče. Kad gledate njegove slike, ugledate na trenutak život, sobu koja je istovremeno poznata i strana, i zapitate se: Što se to dovraga dogodilo ovdje, što će se dovraga dogoditi? Tako da sam počeo to istraživati, mislim da je to moja stvar, pisanje o stvarima koje volim. Jednom sam napisao čitavu zbirku služeći se omiljenim pop pjesmama kao inspiracijom, po priča za svaku pjesmu. To je ono što radimo. Mi umjetnici nismo neki geniji odsječeni od svijeta, mi moramo komunicirati s drugim umjetnicima, koristiti ih, iskoristiti ih, interpretirati ih, odati im počast, razgovarati s njima, držati ih na životu. Bio sam tužan kad sam dovršio ovu Hopperovu zbirku. Više to neću moći napraviti. Uspio sam. Dugo čekanje se isplatilo.

O kratkoći kratke priče – o čemu govorimo kad govorimo o kratkoj priči?
Volim kratke priče. Baš ih volim. One su poput iznenadnog leda na vodi, nastaju noću, nastaju danju. Pokucaju vam na prozor i upitaju: Želiš li da te naučim gledati? Prolaze ulicom, sjede u kasnonoćnom vlaku napuštajući grad poslije ponoći. Kratke su i slatke, sabrane i jasne. To su kuće, to su sobe, vaš dom, moj dom, dom moga prijatelja. Ulovite neki trenutak, a zatim krećete dalje. To su brodovi u boci. To je zlaćani trak u ljetnome zraku. To je moj otac, to je moja majka. Iskradaju se na balkon zbog poljupca. Izlaze iz oceana, silaze s planina. Puše i baš ih je briga. Traju jedan sat, ali ostaju tjednima, godinama čak. Ostaju predugo. Želim da nestanu. Nestanite, vičem. Odjebite. Ostaju sa mnom. Ja ih volim. One mene ne vole. Ništa ne odaju. Uzdišu i govore: Dosta je to, zar ne misliš? Pa moramo biti kratke, zar ne?

FEKP?
Ne sjećam se, ne pamtim, nemam nikakvih uspomena. Sve mi je mutno, sve je u velikom oblaku oluja, pića, rijeka alkohola, ludog plesanja u zoru, ludih noći i ranojutarnjeg kupanja u plavome, plavome moru. Ma šalim se. Najdraža mi je uspomena putovanje, ulazak u avion, prelazak tolikih kilometara od Norveške, preko stare Europe, slijetanje u Zagrebu i početak prijateljstva s Romanom i Bekimom, koje nikad prije nisam vidio, s kojima nikad prije nisam pričao, a sjeli smo u kafić i smijali se i raspravljali i razgovarali kao da se znamo sto godina. To je ljepota književnosti i takvih festivala, možete prijeći 3000 kilometara i kad sletite sresti predivne ljude, dobre ljude, mudre ljude, zabavne ljude, ljude s kojima se razumijete. Zbilja se veselim što ću ih sve opet vidjeti.

Lektira?
Hm, čitanje? Znam to. To je kad sjednete, podmetnete jastuk iza leđa, otvorite knjigu i počnete čitati od prve stranice, zar ne? Nisam to radio već jako dugo, posljednje četiri godine pišem nemilice poput pljačkaša banke koji piše svoju autobiografiju, pokušavam završiti roman, u biti trilogiju, tri priče o troje ljudi u tri desetljeća u Norveškoj, tako da baš nemam ni vremena ni strpljenja za čitanje. Ovih dana sam lud, pokušavam dokrajčiti to čudovište, završiti sa svime, radim dan i noć, jer mora biti gotovo prije nego što u ponedjeljak 30. svibnja u 6 ujutro krenem za Hrvatsku. Kad sve to prođe, kad se vratim iz Hrvatske, pročitat ću sve što je ikad napisano, svaku riječ, obećajem. Svaku riječ (čak i one napisane na hrvatskom).

(Intervju je prvotno objavljen u Zarezu) 

***

Frode Grytten (Norveška) rođen je 1960. u Bergenu, a odrastao je u Oddi, industrijskom gradiću na zapadnoj obali Norveške. Dulje vremena radio je kao novinar, a na književnoj se sceni pojavio 1983. knjigom pjesama "Start". Velik uspjeh u Norveškoj i status pisca omiljenog među piscima u Hrvatskoj stječe romanom (ili zbirkom isprepletenih priča) "Pjesma košnice" (1999), te crnim socijalnim trilerom "Medvjed koji teče" (2005). Autor je knjiga za djecu, putopisa i filmskih scenarija, a kazališni komad nastao po knjizi "Pjesma košnice" jedna je od najuspješnijih predstava ikada izvedenih u Norveškoj. Djela su mu prevedena na više svjetskih jezika.