Na Booksinoj tribini Književnost, između svoju je knjigu Moj pogled na svet predstavio Peter Pero Lovšin, frontmen kultnih slovenskih Pankrta. Osim što smo s autorom razgovarali o knjizi i njegovom muzičkom i novinarskom radu, čuli smo i nekoliko pjesama koje Lovšin izvodi sa svojim bendom Španski borci. Večer u Booksi bila je i najava koncerta Pankrta koji je tri dana poslije, u petak 6.3. održan u KSET-u. Razgovor je vodila i u tekst prenijela Dunja Kučinac.
***
Knjiga Moj pogled na svet objedinjuje skoro čitavu tvoju karijeru kroz tekstove pjesama i fotografije. Čini se logičnim da nakon više od 35 godina rada osjetiš potrebu za nekim tipom revizije, retrospektive. Kako to da si se odlučio upravo za knjigu? Je li ona zamišljena kao neka vrsta artefakta, spomenara za tvoje stare fanove ili se obraća i nekoj potencijalnoj novoj publici?
Izdana je kako bi se sačuvalo ono što je napisano dosad. Ploče i omoti se gube – evo, prije nekoliko godina sam posudio omote Pankrta nekoj ekipi za snimanje filma i još ih nisu vratili. Nakon tog sam shvatio da trebam sve tekstove objediniti na jednom mjestu. Uostalom, naši su tekstovi često bili u prvom planu i ljudi su ih htjeli imati negdje napisane za sebe. Čini se da knjige ipak ostaju, iako sigurno ne za najširu publiku. U ovoj knjizi je riječ, dakako, o izboru tekstova. Ne treba otvoriti sve karte odjednom, ovako ću za desetak godina moći izdati 'complete works' kolekciju.
U razgovoru s Kostelnikom objavljenom u knjizi Moj život je novi val, Gregor Tomc opisuje trenutak kad je pričao s Jellom Biafrom iz Dead Kennedysa i shvatio da vi niste bili ni blizu toliko politični, te da bi imao puno više tema za razgovor s nekim, recimo to tako, zaigranijim pankerom poput Joeya Ramonea. Jeste li se vi u stvari percipirali kao politični bend?
Intervjuirao sam Joeya u New Yorku kad smo tjedan dana samo sjedili i pričali, a ja sam i pio. Četvrti dan smo tek počeli praviti intervju. Ramonesi su se možda rugali politici, ali nisu je uzimali ozbiljno. Možda je stvar u tome što su oni iz New Yorka, a Jello je iz Californije gdje je bilo samo surf rocka pa je zato Jello bio tako žestok. Mi smo bili vjerojatno nešto između. Svi smo mi studirali novinarstvo, sociologiju i političke nauke, tako da smo kroz obrazovanje upoznavali svijet politike i činilo nam se da ono što su nam pričali profesori nije u stvarnosti tako. O tome smo pisali u tekstovima. Istovremeno smo se zezali i bili ozbiljni.
Vi ste se u principu više opirali dosadi nego nepravednosti sustava?
Mi nismo bili kao panksi u Engleskoj, nismo bili radnički bend. Živjeli smo još kod staraca, makar smo vrlo brzo, već nakon prvog albuma, svi odselili i osamostalili se. Svi smo radili svoje druge poslove i muzika nam je bila zabava. Osamdesete godine u Jugoslaviji su bile vrlo interesantne. Njihova ključna čar je bila da se puno toga mijenjalo, a i kao tekstopisci smo bili dio toga.
Spomenuo si osamdesete i promjene koje su donijele. Vaš je odnos sa režimom bio igra toplog i hladnog, utoliko dosta znakovit za ono doba. Istovremeno ste podlijegali porezu na šund, ali i primili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Kako je iz vaše pozicije izgledao odnos režima i pop kulture tada?
Mi smo bili sigurni da ćemo nakon prvog koncerta '77. na neki način biti zaustavljeni, ali smo možda precjenjivali našu vlast. Iako su vrlo brzo shvatili da pank može biti nešto neprikladno za socijalističku omladinu, bilo je prekasno jer je pank imao već previše snažan odaziv. Jugoslavija je bila puno drugačija od Češke, Poljske ili Rusije, a socijalistička omladina Jugoslavije bila je zanimljiva alternativa službenoj politici. Istovremeno je podupirala režim, ali se i počela dosta osamostaljivati i politika ubrzo više nije mogla samo tako zatvoriti vrata. Mi smo znali svoju političku granicu i u skladu s tim smo htjeli naći nove varijante koje su nam interesantne. To je uvijek bilo negdje na granici onoga što je vlast htjela čuti.
Nakon Pankrta, pred kraj osamdesetih si se okrenuo solo karijeri, svirao si s raznim bendovima i približio se u mainstream rocku. Svirao si čak i s KUD Idijotima. Na koji način se tad profilirao tvoj muzički put? Kako to da si više-manje ostao fokusiran na slovensko tržište? Je li to zbog jezika?
Što se tiče jezika, bio sam malo lijen i nije mi se dalo previše razmišljati. Kad je '89. došlo do promjena u Jugoslaviji, s bendom Sokoli sam napravio ploču Bitka za ranjence, na kojoj sam napravio neke pjesme na srpskohrvatskom. To je bio moj najveći promašaj u smislu uspjeha. S druge strane, dvije pjesme koje sam tad snimio s KUD Idijotima i koje su bile na tom albumu, 'Svršimo zajedno' i 'Dijete', su neke od mojih boljih pjesama. Tad nisam to radio za duge trke, nego zbog sebe.
Bitka za ranjence je bila prva ploča Sokola i cijela je otkupljena kao matrica za prvu pank operu u Slovenskom narodnom pozorištu. To je bio veliki uspjeh na malom nivou, a ne na nivou pop kulture. U Hrvatskoj je, čini mi se, čak veća barijera između rock'n'rolla i klasičnog rocka i popa nego što je u Sloveniji. Kao alternativni glazbenik imaš određeni nivo do kojeg možeš doći i to je to.
Kao što si spomenuo, studirao si novinarstvo i dugo radio kao profesionalni novinar. S obzirom da su tekstovi Pankrta bili provokativni, kako to da svoj novinarski angažman nisi nikad iskoristio za neki tip društveni kritike? Kako uopće percipiraš ulogu suvremenog novinarstva?
U novinarstvu mi je politika bila dosadna, suvišna. Možda je bila dovoljna za par strofa u pjesmi, ali to mi je bilo savršeno dovoljno. Uglavnom sam radio kao sportski novinar, a u početku sam radio čak i kao poljoprivredni novinar, jer su članovi moje cijele familije agronomi. Bio sam i urednik časopisa Private, prve erotske revije u Jugoslaviji, a naposljetku sam bio i glazbeni novinar.
Širenje erotske imaginacije, glazba i sport su mi uvijek bili puno zanimljiviji od politike, po tom pitanju nikad nisam bio veliki idealist. Čini mi se da su u Sloveniji svi koji rade angažirano političko novinarstvo na neki način prodani, jer su već petnaestak godina u Sloveniji svi mediji prodani. Loše je bilo već 1997. kada sam izašao iz novinarstva.
Kao svog prijatelja spominjao si slovenskog pisca Marjana Rožanca, usporedio si ga čak s Danilom Kišom. Koga još od slovenskih suvremenih pisaca, umjetnika ili intelektualaca smatraš važnim ili utjecajnim?
Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča je jedno od remek djela književnosti bivše Jugoslavije. Moja žena i ja smo ga svojevremeno doveli u Ljubljanu na naš faks da održi predavanje. Marjan Rožanc je na sličan način važan u slovenskom kontekstu. Iako ne bih rekao da sam u nekoj intenzivnoj komunikaciji s literaturom, mogu izdvojiti Aleša Čara. Svakako mi je jako važan i moj prijatelj Petar Mlakar, koji piše govore za Laibach. Puno surađujemo, on katkad svira sa mnom. On mi je jedan od najznačajnijih filozofa, pjesnika i književnika, i mislim da je jedan od onih o kojima ćemo još puno učiti.
Prije nešto više od dvije godine si s Gregorom Tomcem gostovao na Kostelnikovom programu u MSU-u, 'Teorija i praksa popa', na kojem si govorio o kreativnom procesu stvaranja rock ili pank pjesme. Kako je to izgledalo? Nije li paradoksalno davati savjete o stvaranju pank pjesme, odnosno nije li za očekivati da mladi pankeri polaze iz vlastite pozicije nezadovoljstva i suvremenih estetskih utjecaja?
Paradoksalno je i za mene sa šezdeset godina doći u muzej. Došao sam prije svega zbog prijatelja Kostelnika. Radili smo s jednim školskim razredom na tekstovima pjesama i to je ispalo više zezanje. Rock'n'roll u kontekstu muzejske kulture ne treba shvaćati previše ozbiljno.
Na tragu prethodnog pitanja, a vezano i za koncert KSET-a koji spremate ovih dana – kako danas uopće funkcioniraju tekstovi Pankrta? Možemo li ih smatrati subverzivnima?
Puno smo se to pitali i na kraju se čini da naše pjesme nekako i u današnjoj situaciji djeluju na isti način. S jedne strane se čini da imamo puno više slobode ili prava, ali jedna je stvar ista: vrh vlasti je odvojen od ljudi. Tako je bilo nekad s Centralnim komitetom, tako je i sad, zajedno s najvećim akterima u gospodarstvu koji stoje iza vlasti. Normalni, prosječni građanin se i dalje ne osjeća ravnopravnim i potreba da se kaže nešto po to pitanju uvijek ostaje jednako snažna.
***
Razgovarala Dunja Kučinac
foto: Booksa
