S predsjednikom međunarodnog PEN-a, kanadskim piscem Johnom Ralstonom Saulom, razgovarali smo o društveno angažiranoj književnosti, Ivanu Meštroviću i njegovoj novoj knjizi Mračni otkloni. ***
John Ralston Saul: Prije nego što započnemo razgovor, želim reći da gdjegod dođem, a zaista mnogo putujem, uvijek svojim domaćinima kažem da mi pokažu nešto što bi mi moglo biti zanimljivo i što bi mi moglo nešto značiti. Ne u turističkom smislu, dakle ne nužno nekakvu veliku kulturnu znamenitost, nego nešto što bi mi moglo reći više o trenutačnoj situaciji u društvu i kulturi. To može biti bilo što: rock koncert, parti, izložba, svejedno. Bio sam u Hrvatskoj prije i relativno dobro poznajem situaciju od 90-ih naovamo, ali stvari su se ipak, čini mi se, znatno promijenile.
I što ste otišli pogledati?
Bio sam na izložbi Ivana Meštrovića.
Nakon ovoga što ste rekli, o aktualnosti i kulturnom kontekstu, vi ste otišli baš na izložbu Meštrovića? Zanimljivo, kada je David Bowie prije dvadesetak godina bio u Hrvatskoj, rekao je da ga na ovim prostorima najviše zanima upravo Meštrović. Što vi mislite o njemu?
Kada gledam Meštrovića, imam utisak da je umnogome bio daleko ispred svih, ono što se kaže 'ispred svog vremena'. Već u prvom desetljeću 20. stoljeća, u periodu u kojem su svi najbolji kipari još uvijek radili u maniri Rodina, on je već radio stvari na tragu onoga što će kasnije biti poznato kao art deco. Pomalo me podsjeća na velikog slovenskog arhitekta, Meštrovićevog suvremenika Plečnika, autora sjajne Nacionalne biblioteke u Ljubljani i nekoliko reprezentativnih zdanja u ovom dijelu Evrope, npr. u Pragu.
Meštrović je svoja najzanimljivija djela ostvario već negdje oko 1905. godine, kada je ovo područje zahvatio udar secesije. Meni se Meštrović čini kao jako zanimljiv kipar. Doduše, nisam siguran kakav je njegov status ovdje danas. Je li cijenjen?
Deklarativno, ali zapravo je na margini interesa. Čini mi se da je Meštrović tada u Evropi bio mnogo veće ime nego što je danas, pogotovo u vrijeme boravka u Velikoj Britaniji. Bio je ono što se naziva 'household name', svakako u kulturnim krugovima. Nije rijetko ni njegovo spominjanje u proznim djelima tadašnjih najpopularnijih književnika. Recimo, kod D.H. Lawrencea likovi raspravljaju o Meštroviću i svađaju se oko njegove estetike, čak ga ima u knjigama Agathe Christie…
A, da? Vidiš, nisam imao pojma. Doduše, Lawrencea sam čitao kao srednjoškolac, kad je zapravo i idealno vrijeme za čitanje Lawrencea. No, kod Meštrovića je zanimljiv upravo taj njegov politički angažman, zbog kojeg ga neki nisu cijenili. Meštrović je koristio svoje ime u političke svrhe, ali nije bio politički slijepac. Neki ljudi vide što će se dogoditi, neki pak ne vide što se zbiva ni dok se to zbiva. Općenito, čini mi se da je u tom smislu mnogo lakše nama piscima, nego slikarima i kiparima. Politički angažman, ili bolje rečeno društveni angažman, nešto je što se od pisaca i očekuje, dok se u slučaju likovnih umjetnika to pretvara u problem. To nije pravedno.
Od vas se svakako očekuje društveni angažman, posebno s obzirom da ste predsjednik PEN-a. Kolika je zapravo moć riječi pisca u današnjem svijetu?
Kao prvo, oduvijek sam bio društveno angažiran pisac, i prije nego što sam postao 'društveno angažiran pisac', još od svog prvog romana The Birds of Prey. Oduvijek sam odbacivao larpurlartističku ideju kao puku besmislicu. Recimo, time sam se posebice bavio u knjizi Voltaire's Bastards, gdje sam pokušao razložiti da je ideja umjetnosti 'po sebi i za sebe' pusta tlapnja, kratkovidna bedastoća i apsurd. Zapravo, ako bolje promislite, u pitanju je koncept koji je uvredljiv - prema nama samima, prema našoj kulturi, da ne kažem civilizaciji. Tako da oni koji pokušavaju u današnje vrijeme degradirati utjecaj pisaca na naše društvo, a takvih nije ni danas malo, zapravo čine veliko zlo.
Zašto mislite da je ideja književnosti radi književnosti, ili ideja nekakve 'čiste poezije', apsurd? Je li tako nešto uopće moguće?
Naravno da nije. Ako pogledate malo pobliže neke ključne trenutke u povijesti književnosti, vidjet ćete da je npr. svaki veliki roman, bez obzira ulazi li u ono što nazivamo kanonom, dakle da je svaki takav roman duboko provincijalan, a samim time i strahovito društveno važan. Ta angažiranost je uvijek tu, i ne treba je miješati s ciljem autora. Nema veze je li namjera autora bila da bude angažiran. Tu provincijalnost o kojoj govorim ne treba miješati s provincijalnošću u smislu mentaliteta, naprosto je u pitanju redukcija koja je romanopiscu potrebna.
Kao jednog od vama najvažnijih autora u tom smislu često navodite Gogolja…
Vi u Zagrebu ćete napisati roman o Zagrebu, koji može biti univerzalan, jer ćete pronaći istinu oko sebe i u sebi. A vi ste u Zagrebu. Danas mnogi očajnički žele pisati nekakvu 'internacionalnu prozu', što god to značilo. Recimo, kanadski pisac piše o obitelji u Ukrajini i njihovom životu. To neminovno loše završi, kao jedno veliko površno i jeftino ništa. To je pomodno i za dvije sekunde će biti zaboravljeno. S druge strane imate Gogolja. Što može biti provincijalnije od genijalnih Mrtvih duša? To je djelo vječno, ono govori o stanju čovjeka, stanju ljudskog duha u nekoj dalekoj ruskoj provinciji, a samim time govori i o stanju čovjeka uvijek, zato je u pitanju univerzalan roman. Dobar roman, univerzalan roman, uvijek je provincijalan.
Nakon dugo vremena objavili ste roman Mračni otkloni. Smatrate li da je riječ o nekoj vrsti suvremenog pikarskog romana?
Ovaj roman je na neki način roman 16. stoljeća. Ali roman je oduvijek imao mogućnost predstavljanja čistog narativnog koncepta: grupa ljudi sjedne na konje i ide od točke A do točke Z, a pritom se nešto zbiva. Pričaju se priče, to je najčišća i najčešća književna struktura, gotovo nulta točka svake književnosti.
Ta nulta točka može biti otkrivanje nepoznatog prostora, ili otkrivanje nepoznate sudbine, a kod vas pikarski pripovjedač otkriva nepoznato u svijetu bez nepoznanica.
Da, to je istina, no ako razmislimo o Don Quijoteu, i on je postavljen kao otkrivanje nepoznatog u svijetu bez nepoznanica, i zbog te pomaknutosti, kao i one samog protagonista, tu više nema klasične avanture, zbog čega roman dobiva sasvim novu dimenziju. Recimo, u prvom slučaju koji ste spomenuli dobar primjer je Chaucer i njegove Canterburyjske priče, a u drugom Diderotov Fatalist Jacques. Pikarski roman je do Cervantesa prestao postojati na način na koji je dotad funkcionirao i kod njega je postao čisti nered.
U današnjem svijetu ključan element je novac, kao i koncept progresa koji je relevantan od 18. stoljeća naovamo. 'Progres' je riječ koja izvorno označava kretanje kralja po svojoj zemlji, a samim tim i njegove svite, dakle pomicanje dvora po zemlji. Danas je taj progres zapravo novac. Zato je novac dobio ulogu protagonista u Mračnim otklonima. I pripovjedač u jednom trenutku zastane i pita se, što je zapravo ovo? Koji je odnos između ovoga i stvarnosti, i što ta stvarnost zapravo jest? U biti, to su oduvijek osnovna pitanja romana, i to se nikada nije promijenilo, niti će se promijeniti.
John Ralston Saul (Foto: Watch Mojo)
