Annelies Verbeke

Upravo ste objavili zbirku književno-publicističkih tekstova, s fotografijama Charlieja De Keersmaeckera. Što je proizašlo iz povezivanja ova tri pogleda na svijet?
Bio je to urednik jednog belgijskog časopisa koji je prvi od mene tražio da "učinim nešto s noći" zajedno s fotografom. Noć je moj lajtmotiv, još od izlaska mog prvog romana Slaap! (Spavaj!) čija se radnja velikim dijelom zbiva noću. Volim s vremena na vrijeme probdjeti noć, jer je ugođaj potpuno drukčiji. S jedne strane tu je divlji svijet opijanja, droge, plesa i seksa, a s druge strane tu je intimnost, mir i tišina, ljudi poput otoka, sami sa svojim aktivnostima. Prvi dio knjige bavi se portretima ljudi budnih noću: onih s noćnim poslovima, ali i čovjekom koji sa svojim jedanaestogodišnjim sinom lovi jegulje (čini se da je gotovo nemoguće uloviti jegulju danju – naučila sam puno neobičnih činjenica) ili mladom majkom koja doji svoje dijete. U drugom dijelu knjige opisujem mjesta na kojima se ljudi noću susreću. Ostala sam vjernija stvarnosti s ljudima nego s mjestima – za potonje sam znala ljudima sugerirati što da misle. Svidjelo mi se baviti se stvarnošću neko vrijeme, i bilo je dobro maknuti se na trenutak iz književnog svijeta. S druge strane, ljudi mi govore da se ti porteti čitaju kao priče. Valjda ja stvarnost doživljavam narativno, iako sam se trudila napisati točno ono što sam vidjela i čula. 

Kad bismo iz vaše zbirke kratkih priča iz 2007., Groener Grass (Zelenija trava), vadili ključne pojmove, koje bismo morali dodati osim bizarnih likova, apsurdnih situacija, duhovitosti i humora začinjenog ironijom?
Nikad se ne trudim pisati o 'čudnim ljudima' i 'apsurdnim situacijama', to je jednostavno način na koji vidim ljude i događaje. Tematika zbirke su pobjede i padovi jer smatram da je to neumorna bitka u kojoj su ljudi zarobljeni. Svaki se rat, svaki sukob, mali ili veliki, svodi na to. Ja na tu borbu gledam kao autsajder, a oni se u društvu često percipiraju kao gubitnici. S druge strane, u nekim se pričama ukazuje i na opasnost prevelikog bavljenja idejom gubitništva.

Danas biti pisac znači i mnogo putovati i sudjelovati  u predstavljanjima knjiga, javnim čitanjima, festivalima itd. U kakvim ste projektima nedavno imali prilike sudjelovati?
U posljednje sam vrijeme često bila na pozornici. Zadnji projekt u kojem sam sudjelovala bila je veća turneja s jednim bendom s kojim sam nastupala kao recitator.

Također sam održala govor na otvorenju međunarodnoga festivala kratke priče Hotel Van Hassel u Amsterdamu prije godinu dana. Krajem prošle godine bila sam svojevrsni kurator festivala De Nachten na kojem je kratka priča također bila u središtu pažnje, a trenutno s nizozemskom spisateljicom Sanneke Van Hassel uređujem zbirku međunarodne kratke priče, koja će izaći za godinu dana.
 
O kratkoći kratke priče – o čemu govorimo kad govorimo o kratkoj priči?
Kad sam napisala svoju prvu zbirku kratkih priča, bila je to čista radost. Roman je izazov i lijepo je kad ga uspijete napisati, no više uživam pisati kratke priče. Budući da su kraće od romana, lakše je zadržati ideju i ugođaj od početka do kraja. To dodaje na intenzivnosti kratkih priča. To je i razlog zašto ih volim čitati: opale vas tom svojom jačinom. Ujedno je to i slobodniji način pisanja. U romanu se morate držati jednog načina na koji gledate na svijet, tu se više radi o uvjeravanju čitatelja nego kod kratke priče koja vam dopušta da zaista samo 'pokažete' ono što vidite. Kad pišete zbirku priča koje se sve vrte oko iste teme, što ja volim raditi, postoji toliko načina sagledavanja iste teme.

Isto tako, čini se da je kratka priča žanr kao stvoren za autsajdere. Možda onda nije slučajnost da mnogi imigranti ili djeca imigranata odabiru upravo ovaj žanr. Oni vjerojatno vide svijet s više različitih strana, vide više istina.

A i kratka priča je bliža tome kako funkcionira naše pamćenje. Kad se prisjećate nečega, ne prisjećate se toga tako da vam treba 300 stranica da sve to zapišete, prisjećate se toga kao možda pjesme ili kratke priče. Ili barem moje pamćenje tako funkcionira. A i kratke priče mogu započeti s tako jednostavnim idejama, jednostavnim predmetima, poput poriluka ili čavla, bilo čime.
 
Lektira?
Trenutno čitam Our Story Begins (Naša priča počinje), zbirku starih i novih priča Tobiasa Wolffa, odlične su.

Jedno od mojih najvećih književnih prosvjetljenja priče su Raymonda Carvera: nevjerojatno kako se duboko može doći s toliko malo riječi, dirnule su me do suza kad mi je bilo devetnaest. Lani mi se dogodilo nešto slično kad sam prvi put čitala Flanneryja O'Connora. Koja intenzivnost! U Belgiji malo ljudi piše kratke priče. Mom kolegi Peteru Terrinu leže kratke priče, no više piše romane. Sanneke Van Hassel, s kojom uređujem jednu zbirku, također je vrlo dobra.

Što se tiče hrvatskih pisaca, jako mi se svidjelo ono što je Roman Simić čitao na festivalu Passa Porta u Bruxellesu. Također sam pročitala sjajne priče Davida Albaharija iz Srbije i Aleksandra Hemona iz Bosne.

***

Annelies Verbeke (Belgija) rođena je u Belgiji, najhladnijeg dana 1976. godine. Prvi roman "Spavaj!" ("Slaap!", 2003) preveden je na dvadesetak jezika. Slijede romani "Div" ("Reus", 2006), zbirka kratkih priča "Zelenija trava" ("Groener Gras", 2007) i roman "Spašavajući ribu" ("Vissen Reden", 2009). Verbeke voli kratku priču i sudjelovala je u različitim projektima za popularizaciju žanra u Europi. Piše i scenarije, drame i članke za različite novine i časopise. Od 2007. piše kolumnu u nizozemskom listu "NRC Handelsblad". Njezin je posljednji projekt zbirka novinarsko-literarnih portreta ljudi i mjesta u noćno doba, pod naslovom "Budni" ("Awake", 2010).