Andrej Blatnik

Prošle godine objavljen je engleski prijevod vaše zbirke vrlo kratkih priča Saj razumeš? (You do understand), toliko kratkih da se pojedine mogu i twittati. Izdavač Dalkey Archive Press opisao ih je kao komediju grešaka. Kakav je odgovor na naslovno pitanje i gdje je nestao upitnik u prijevodu?
Pitanje, ili u engleskom prijevodu izjava 'You do understand', osim emocionalnoga pristupa, tj. sućuti, zahtijeva i racionalni. Naslov sažima temu mnogih od ovih 50 vrlo kratkih priča, gdje su nesporazumi obično emocionalne naravi, no vrlo često i društvene, kao u slučaju sveučilišnoga profesora koji ne primjećuje da ga se nitko ne usudi podsjetiti da je dobio otkaz, ili grupe pisaca reklamnih tekstova koje iz zasjede napadne i otme lokalna anonimna gerila i oslobodi ih u zamjenu za dobar promotivni slogan. Nestali upitnik? Možda je dan na izbor čitatelju, koji ne jednom mora zauzeti stav prema predstavljenim situacijama – ispravno? pogrešno? nije me briga?

Na Festivalu ćete promovirati dvije knjige na hrvatskom - roman Promijeni me i priručnik za pisanje kratke priče u izdanju zagrebačkog CeKaPe-a. Kakva su vaša iskustva s podučavanjem kreativnog pisanja?
Podučavanje kreativnoga pisanja još je uvijek relativno nova pojava u jugoistočnoj Europi, iako je u raznim oblicima prisutno već gotovo 20 godina. Ja sam u tome od samoga početka i iskustvo podučavanja se uvelike promijenilo tijekom godina. U početku je bilo mnogo nepovjerenja pa čak i prijezira spram svega toga, da bi u posljednjih nekoliko godina doživjelo procvat. Siguran znak toga je rastući broj ljudi koji se prijavljuju za takve radionice (ja osobno radim izbor i konkurencija je svake godine sve oštrija), ali i sve veći broj radionica, većina njih naravno neadekvatnih. Kreativno pisanje, između ostalog, svoj procvat u Sloveniji može zahvaliti i činjenici da je Vesna Lemaić, polaznica svih mojih radionica, osvojila svaku postojeću nagradu za svoju prvu knjigu Popularne zgodbe. No još uvijek ne znam kad će kreativno pisanje ući u sveučilišne programe, kao što je to slučaj na Zapadu.
 
Ljudi me obično pitaju: "Zar je zbilja moguće naučiti nekoga kako pisati?" Moj je odgovor uvijek da ne mogu od svakoga stvoriti dobitnika Nobelove nagrade (i vjerojatno ni od koga :), no svakoga mogu naučiti kako da piše bolje, u skladu s vlastitim sposobnostima. Slično je i s tečajem plivanja: nećete se nužno kvalificirati za Olimpijske igre, no svatko će na tečaju usavršiti svoju tehniku i uspjeti preplivati bazen s jednoga kraja na drugi.
 
O kratkoći kratke priče - o čemu govorimo kad govorimo o kratkoj priči?
Po meni, roman pokušava obuhvatiti svijet kao cjelinu, dok se u kratkoj priči (a u vrlo kratkoj priči još i više) pažnja usmjerava na dio koji čini tu cjelinu. Stoga je to i za čitatelja i za pisca zahtjevnija forma, ali istovremeno i zahvalnija. (Činjenica da su većina čitatelja danas i pisci je pak drugi par rukava!).

FEKP?
Bio sam na prvom izdanju festivala 2002. i ostao vrlo kratko, a Zagreb mi je tako blizu. Ove godine tu pogrešku ne namjeravam ponoviti! Važan dio svakog festivala je interakcija, s publikom i čitateljima, ali i ostalim piscima. Neke od gostiju ovogodišnjeg festivala srećem na festivalima širom svijeta i ponekad se našalimo da su ti naši susreti prava utjeha – tješi nas da na svijeu postoji još luđaka koji s nama dijele strast prema kratkim pričama!
 
Lektira?
Kad sam otkrio svijet književnosti, američka književnost bila je na glasu kao najbolja, pa sam čitao američku metafikciju i, naravno, Borgesa. Danas je moj popis omiljenih pisaca raznovrstan, na njemu su Javier Marias, Bernardo Atxaga, Cees Nooteboom (osobito The Rituals), Olga Tokarczuk ... Ima i mnogo hrvatskih pisaca koji znaju ispričati priču, bilo u formi romana ili kratke priče, Jergović, Ferić, Perišić, Sajko i velik broj starijih i mlađih pisaca. U Sloveniji dosta zavidimo Hrvatskoj na tako živopisnoj književnoj sceni. (Nadam se da i Hrvati nama zavide – trava je uvijek zelenija u susjedovom vrtu ;) ...)

***

Andrej Blatnik (Slovenija) rođen je 1963. u Ljubljani. Jedan je od najprevođenijih suvremenih slovenskih književnika; proza mu je prevedena na više od deset jezika. Objavio je tri romana: "Buktinje i suze" (1987), "Tao ljubavi "(1996) i "Promijeni me" (2008), te pet knjiga kratke proze: "Buketi za Adama venu" (1983), "Biografije bezimenih" (1989), "Promjene koža" (1990), "Zakon želje" (2000) i "Razumiješ li?" (2009). Objavio je i studiju o američkoj metafikciji "Papirnati labirinti" (1994), knjigu publicističkih tekstova "Gledanje preko ramena" (1996), zbirku eseja o književnosti u digitalnoj eri "Neonski pečati" (2005) te priručnik "Pisanje kratke priče" (2010). Većina djela objavljena mu je na hrvatskom.