Od 10. do 12. travnja uspješno je održan 11. Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu. Razgovarali smo s organizacijskim kolektivom, a naši sugovornici inzistirali su da ih se ne izdvaja imenom i prezimenom, nego da se potpišu kolektivno kao organizatori ASK-a. Zašto je tome tako? Saznajte u razgovoru... ***
Prije nekoliko dana završilo je jedanaesto izdanje Anarhističkog sajma knjiga. Već taj respektabilan broj ukazuje na značaj ove manifestacije. No, da se vratimo na sam početak, kako je i zašto došlo do pokretanja cijele priče? Naime, u početku je Sajam još bio donekle mobilan, svakako u kontekstu Balkana… Sajam je prvi put organiziran 2005. godine kao Balkanski anarhistički sajam knjiga (BASK), koji se i danas održava, ali svaki put na drugoj lokaciji, tako da je BASK zadržao taj 'mobilni' karakter i do danas se održao u Ljubljani, Zagrebu, Sofiji, Skopju, Solunu, Mostaru, Zrenjaninu...
No, mi smo te godine odlučili da ćemo nastaviti organizirati Anarhistički sajam knjiga jer smo smatrali da je u Zagrebu potrebno imati jedno stalno događanje, koje će okupljati grupe, projekte, inicijative i pojedince/ke iz regije i svijeta pa smo tako do danas imali sudionice/ke sa svih kontinenata.
S obzirom na činjenicu da je iz godine u godinu glavna konstanta Sajma upravo njegovo mijenjanje, koje su prema vama osnovne značajke ovogodišnjeg izdanja?
Osnovna značajka sajma je njegova otvorenost za prijedloge jer, umjesto da imamo jednu grupu ljudi koja će odrediti teme i pozivati goste, poziv je upućen svima, a onda se prema predloženim temama formira i program. Riječ je o samoorganizaciji u najjednostavnijem obliku, a ono što mi zapravo pokušavamo napraviti je osigurati prostor i vrijeme za diskusije, predstavljanja i sam sajam, dok je sve ostalo inicativa samih sudionica/ka, bez obzira je li riječ o nekome tko ima štand s literaturom, predavačima ili predlagateljima diskusija, odnosno 'posjetiteljima/icama'.
Ovo posljednje i ne postoji iz naše perspektive: svi su jednako pozvani da sudjeluju, interveniraju, pomognu, predlažu, diskutiraju ili doprinesu na koji god način žele. U tom smislu je teško i govoriti o konkretnim organizatorima, kad su to zapravo svi koji su bilo kako sudjelovali na sajmu.
Što je s financijskim aspektom organiziranja ovakvog događaja? Uspijevate li pokriti troškove koji, iako znatno manji od drugih sajmova, ipak nisu zanemarivi?
Ovdje možemo citirati jednu izjavu s ovogodišnje diskusije, koja se dotaknula i pitanja financiranja. Naime, jedan od sudionika diskusije je cijeli razgovor zaključio time da je rekao kako financije nisu prvi, već zadnji problem, a ono što je potrebno da se bilo koji događaj ili inicijativa dogodi je predanost, odnosno da treba uložiti srce, um i tijelo u cijelu stvar, a tek na kraju vidjeti je li i za što potreban novac.
Tako nekako i organiziramo sajam sve ove godine: sav rad je volonterski, tu moramo zahvaliti i svima koji su nam dosada izašli u susret s prostorom, a sve one troškove koje smo imali pokrivamo osobnim donacijama i benefit događanjima. Kao i kod svega ostalog, svi su pozvani nešto napraviti u tom smjeru, tako da je i ove godine organizirano nekoliko solidarnih događanja, što je na kraju bilo i više nego dovoljno za pokrivanje svih troškova.
Možete li usporediti zagrebački sajam s međunarodnim sajmovima anarhističke literature?
Teško je dati neku usporedbu jer je svaki sajam specifičan, njegov opseg i sadržaj ovise o tome gdje se događa. Tako imamo sajam u Londonu, koji je daleko najveći takav događaj u Evropi, ali se, za razliku od nekih drugih sajmova koji traju po par dana, londonski događa samo jedan dan. No tamo kroz sajam prođe na tisuće ljudi, što u manjim sredinama nije slučaj. Pa ipak, sajmovi u manjim sredinama ponekad imaju jači odjek u društvu jer su u direktnijoj komunikaciji s okolinom, okupljaju najrazličitije ljude i ponekad se (kao recimo u Barceloni) događaju na otvorenom u centru grada.
Svaki sajam zapravo odražava potrebe i mogućnosti lokalne zajednice, a upravo zbog toga ih je jako teško uspoređivati jer, iako su ponekad slični, nisu organizirani uvijek po istom 'receptu'.
Ovakve manifestacije imaju i ulogu kada je riječ o održavanju veza sa scenom u drugim centrima i uspostavljanju protočne komunikacijske mreže. Koliko je upravo taj aspekt važan kada govorimo o Anarhističkom sajmu knjiga u Zagrebu?
Sajam ima međunarodni karakter i svakako je mjesto susreta, mnogi sudionici/e dolaze svake godine, tako da sajam predstavlja stvaran prostor u kojem se diskusije koje se inače događaju kroz publikacije i u virtualnom svijetu, produbljuju i dobijaju na živosti. Osim toga, riječ je uvijek o okupljanju ljudi koji zastupaju širok raspon ideja i strategija unutar anarhizma, ali i daje svima priliku da se upoznaju s projektima i inicijativama koje postoje u regiji i svijetu.
Zapravo, važnost anarhističkih sajmova knjiga se možda najviše očituje u tome da ih je danas i teško sve nabrojati, a prije desetak godina ih je bilo tek nekoliko. Događaju se u svim kutovima svijeta, od nekih malih mjesta do ogromnih gradova, tako da je posve jasno kako je ova vrsta događanja prepoznata kao nešto što otvara niz novih mogućnosti.
Kolika je zapravo dostupnost slobodarske odnosno anarhističke literature izvan ovakvih konkretnih žarišta i velikih događaja? Smatrate li da je anarhistička scena relativno zatvorena i postoji li u tom smislu opasnost od neke vrste anarho-elitizma (što, doduše, samo po sebi zvuči poput paradoksa), ograničenog na veća središta?
Literatura je dostupna gdjegod postoji barem jedna osoba koja će poduzeti nešto oko toga da je učini dostupnom. Tako imamo primjere knjižnica/infoshopova koji postoje i u velikim gradskim središtima i u onim manjim. Ne treba zaboraviti da je anarhistička literatura dostupna na internetu; već u ranim danima interneta, jedne od prvih arhiva tekstova, besplatne knjige i druge publikacije, bile su upravo anarhističke. Osim toga, anarhistička literatura je dostupna i u knjižarama, pa zapravo nije riječ o nedostupnoj, već relativno široko prisutnoj literaturi.
Već smo spomenuli da se i ovakvi sajmovi događaju svugdje i nisu ograničeni samo na velike gradove. Uz to, anarhizam nije neki ekskluzivan 'klub' kojem se može pristupiti. Svatko to odlučuje za sebe, nema članarine, nema pristupnica, već samo ideja da se želimo boriti za bolji svijet, a onda i nešto poduzeti u tom smjeru. Naravno, to ne znači da nećemo osnivati grupe, udruživati se, surađivati, biti solidarni i pokušati nešto napraviti zajedničkim snagama. Upravo u tome je stvar, no bez osobne inicijative, to se neće dogoditi. Nitko to ne može napraviti umjesto nas.
Razgovarao Neven Svilar
foto:
Roberto
