Izbor tekstova Carlosa Pascuala

Ususret gostovanju na Booksi u parku, donosimo izbor tekstova Carlosa Pascuala iz knjige O služavkama, visokim petama i propuštenim prilikama u prijevodu Željke Somun.

Zarazni užitak

Želiš li biti moj princ iz bajke?

Kad sam sedamdesetih godina odrastao u Meksiku, bilo je uobičajeno da obitelji s „društvenim aspiracijama“ obilježavaju petnaesti rođendan svojih kćeri pompoznim ceremonijama udešenim prema neobičnim austrijskim ritualima, pa čak i za ljetne tropske žege. Slavljenica bi razmjenjivala nelagodne i nervozne smiješeće grimase sa skupinom mladića, odabranih za pratnju. Odjeća se dobrano unaprijed davala na šivanje – često pomoću izgužvanog izreska iz modnog časopisa ili nevještog crteža nekog rođaka koji je putovao Europom – i petnaestogodišnjakinja se s njom uglavnom katastrofalno nosila, kao kad bi recimo kraljica Sissi došla provesti paklenski vruću noć, na otvorenom, u nekom kutku prašume u Chiapasu.

Na probama za proslavu, pod vodstvom kakve priručne koreografkinje – koja je možda kao preporuku ponudila svoje staro izdanje Ane Karenjine – ti prinčevi, ti žutokljunci koji bi rado bili Vronski, sputani neudobnim i sjajnim, posuđenim odijelima, zabrinuto su se međusobno gurkali, sa strepnjom iščekujući trenutak kad će, u isparavanju umjetnog snijega i uz grlen glas meštra od ceremonije, morati stupiti na pozornicu s prvim taktovima bečkog valcera, i tako u društveni život svečano uvesti „novu gospođicu srećkovićku'.

U tom se trenutku na pozornici upriličuje otac rečene djevojke, kakav državni službenik srednjeg ranga, uguran u pistacija-zeleno odijelo, koji ovim događajem pokazuje koliko je daleko dogurao od svojih skromnih početaka konjušara na ranču, kako bi sa sretnicom otplesao prvi valcer pod budnim okom majke koja u potoku maskare i suza, kroz jecaje, svjedoči plodovima svog žrtvovanja.

***

Nebrojene su zamke transkulturacije. Svuda u svijetu često se nailazi na primjere promašaja kulturalnih transpozicija u sredine u koje se ne uklapaju. Bečka tradicija i fin de siècle koje je prisvojila rastuća srednja klasa u Meksiku dvadesetog stoljeća samo je jedan od brojnih primjera, drugi je recimo afro-antilska salsa u srcu Europe u dvadeset prvom stoljeću.

Koliko ima kvadrata?

Kad god razgovaram sa Slovencima o stanu koji sam našao, zabezekne me uvijek isto pitanje: koliko ima kvadrata? Ja to nikad ne znam. Jasno da u Sloveniji, ili barem u svijetu nekretnina, size matters. U Meksiku nikome ne pada na pamet odmah se istrčavati s kvadratnim metrima kad opisuje stan. Reći će ti: „Ima divnu terasu, punu bugenvilija“, „Ima božanstveni balkon s pogledom na park“, „Ostakljen je golemim prozorima s mnogo svijetla čitavog popodneva“ (pazi, veličina je važna, ali se ne mjeri) – možda su nam zato Sjedinjene Države maznule pola našeg teritorija, ima tome već više od petsto godina: nismo znali koliko kvadrata imaju Teksas i Kalifornija, znali smo samo da su prostrani i s pogledom na more.

Prije koji dan razgovarao sam s prijateljem Slovencem o svojoj strasti prema bicikliranju za ljubljanskih proljetnih, ljetnih i jesenskih dana. Rekao sam mu da barem tri sata dnevno provedem na biciklu, s posla na posao, pa na jelo, do kafića, svaki izgovor je dobar. On, svestrani sportaš, smjesta me pita za moj učinak: Koliko kilometara odvoziš? Kilometara? Ne znam, odgovorio sam mu. Pa kako?, pogledao me zaprepašteno, onako kako bi se zabuljio u mobitel da mu ne izbaci tražene informacije. Potom ga umiri nagla spoznaja: Pa da, kopčam, ne mariš ti za bicikl. Ma kako ne bih mario?!, kažem mu. Pa ta moja dvokolica je sa mnom u svim mojim šetnjama! Sve više je volim.

Polako shvaćam njegovu nelagodu, njegovo nerazumijevanje, njegovo čuđenje, njegovu očiglednu nesposobnost da sa mnom podijeli moju zanesenost jednostavnim užitkom kretanja ususret vjetru, u uvijek iznenađujućoj ravnoteži na dva kotača. Moj prijatelj počinio je uobičajenu grešku, previše se zaigrao s brojkama, pretvorio je užitak u disciplinu, u program pun ciljeva i izazova promatranih hladnim okom računovođe koji je zaboravio na jednostavan iskonski užitak. 
Nego, jeste li vi već doživjeli afro-antilsku salsu u srcu Srednje Europe dvadeset prvog stoljeća?  

California Dancing Club

Prije no što se vječna kriza spustila na meksičko gospodarsko čudo, bilo je uobičajeno da gotovo sve obitelji gradske srednje klase pod svojim krovom imaju jednu ili dvije kućne pomoćnice „za stalno“, odnosno, radnice pristigle sa sela bez ugovora, bez socijalnog osiguranja ili sigurnog prihoda, gotovo u sužanjstvu. Te „sluškinje“ - „mace pokućarice“ - kako je tad bilo uobičajeno nazivati ih kad ih se željelo još više poniziti u njihovom podređenom položaju — uglavnom su bile sa sela i radile su i do sedam dana tjedno — od svitanja pa sve dok se gazde ne bi umorile od izvolijevanja, što se događalo kad bi oni napokon pozaspali pred televizorom s posljednjim tanjurom svojih prohtijeva na trbusima — u okruženju koje im je bilo potpuno strano. Za sebe, i za svoje „gušte“, imale su — po mjerilima drugih — „samo“ ona melankolična nedjeljna poslijepodneva.

Ni za koga nije bila tajna što te djevojke rade tih nedjeljnih dana iza podneva: „Odlaze i prepuštaju se najnižim strastima plešući na svoju tropsku glazbu“, reći će svaka ondašnja šuša s neobičnom mješavinom gađenja i razumijevanja. Ja nikad nisam uspio vidjeti te njihove najniže strasti — premda sam se trudio — ali vidio ih jesam kako izlaze iz kuća rezidencijalnih četvrti u sumrak i potom se okupljaju u raznolikim skupinama na parkiralištima, u trgovačkim centrima, na autobusnim stanicama, odjeveni u blještavu odjeću koju su kupile za sitan novac na gradskim sajmovima. Urešene limun-zelenim, meksičko-ružičastim, plavo-tirkiznim i nebesko-plavim poliesterskim tkaninama, tamnopute su djevojke u prolazu ostavljale ustajao miris čiste puti i kreme Teatrical.

* * *

Jedno od tipičnih mjesta za nedjeljne susrete tih djevojaka i njihovih pretendenata – radnika, vrtlara, vodoinstalatera, taksista, mladaca netom pristiglih u grad iz raznih provincijskih zabiti – bio je California Dancing Club, velika plesna dvorana gdje su se organizirali maratonski tropski plesnjaci i gdje je već legendarni natpis upozoravao gospodu da ne bacaju opuške na plesni podij „kako gospođice ne bi opekle nožice“. Velik broj gradskog stanovništva suvremenog grada Méxica, koji se u velikoj mjeri sastoji od prostranih četvrti bijede koje u naše doba niču kao gljive poslije kiše drevnom dolinom Valle del Anáhuac, začet je tih nedjeljnih večeri-noći, između plesnog podija i povratka djevojaka u njihove palače-zatvore.

Voy por la vereda tropical…

Meksiko je u svijetu najpopularniji po svojoj mariachi glazbi, ali na tu se glazbu uglavnom ne pleše: ona se sluša, u njoj se uživa i pati za stolovima gostionica, u gradskim parkovima ili ispod prozora žene kojoj se udvaramo – pritom često ponestane i glasa i tekile. Riječi pjesama govore o prevarama, o ljubavnim razočaranjima, o osveti natopljenoj alkoholom. Zbog toga smo tijekom dvadesetog stoljeća u Meksiku morali pod hitno, iz terapeutskih razloga, prihvatiti afro-antilski zvuk i Cuba Libre koktele da slavimo život nakon što smo ga prethodno oplakali.

S prvim tropskim akordima, Meksikanac osjeća da mu se svijet opet smiješi; zato, u svakoj prilici, kad čujemo dobru salsu, dobar mambo ili dobar danzón, osvrnemo se oko sebe da se uvjerimo da se i s drugima događa isto: da opet osjećamo čitav svemir u svojim zglobovima, tetivama, na svojoj puti, oko boka; da smo prestali pokušavati odgonetnuti svijet tromom masom vlastita uma; da će nesreće i računi za struju, vodu i telefon morati pričekati sutra ili koji drugi dan. Danas ćemo se, za početak, poigrati ravnotežom vlastita duha – a samim time i svemira – u ritmu cha-cha-cha.

U Meksiku ima mnogo pustinja, mnogo blagih planinskih predjela, mnogo vrletnih planinskih lanaca prekrivenih trnovitim i suhim biljnim pokrovom. Suprotno uvriježenim pretpostavkama, velik dio zemlje nema nikakve veze s onim što južne ili sjeverne zemlje smatraju tropima. Ali sklonost veseloj glazbi dolazi nam od plodonosne i sretne okolnosti da su nam blizu naše obale i karipsko podneblje. Valovi su nam, između ostalih brojnih ritmova, donosili danzón, cha-cha-cha, mambo, cumbiju i salsu – do nas je stigao i bolero koji nam je kroz generacije postao prirodni način iskazivanja ljubavi. Tropskim smo se utjecajem, dakle, zarazili. Veliki interpretatori različitih afro-antilskih glazbenih stilova pristigli su u našu zemlju sredinom dvadesetog stoljeća i postali dijelom nacionalne kinematografije i svirali u popularnim noćnim klubovima glavnog grada, pod velikim kartonskim palmama. S njima su stigle i zadivljujuće plesačice rumbe (Ninón Sevilla, Marı́a Antonieta Pons, Tongolele) koje su svojim zamamnim strukovima, bokovima i bedrima kontinentalnih dimenzija hipnotizirale čitavu naciju kojoj nije bilo druge nego da se prepusti pjesmi, uvjerena da na moru život ima više gušta.

Na koncu su se tropski ritmovi, nikad posve domaći, pretvarali u „udomaćene“ tako što su prihvaćali teme novog urbanog života zemlje, pa su se meksički glazbenici i pjevači neizostavno zarazili njima. No, ne dajte se prevariti, mambo je bio prava epidemija, a Pérez Prado bio je samo žarište te zaraze. 

Lipanjski gost DHKP-ove rezidencije za prevodioce i pisce Carlos Pascual (Ciudad de México, 1964.) studirao je književnost, kazalište i film u Ciudad de Méxicu i u Los Angelesu. U Meksiku je pokrenuo i uređivao dva časopisa posvećena umjetnosti, arhitekturi i književnosti, pisao za radio i televiziju, kazalište i film. Već sedamnaest godina živi u Sloveniji i piše za razne novine i časopise, između ostalog za subotnji prilog lista Dnevnik (Objektiv), objavljuje priče, eseje i kronike u književnim časopisima (Literatura, Sodobnost) i na književnim portalima te surađuje s različitim izdavačkim kućama (Mladinska knjiga, Šerpa, Cankarjeva založba). U Ljubljani je osnovao nezavisni studio za razvoj intimnog kazališta Pocket Teater Studio (2013.), koji je tijekom pandemije prerastao u malo nezavisno kazalište Black Box Studio (2021).

Objavio je šest knjiga, sve u slovenskom prijevodu Mojce Medvedšek: zbirke eseja O služkinjah, visokih petah in izgubljenih priložnostih (Lud Šerpa, 2015.) i Nilski konji v puščavi (Mladinska knjiga, 2022.), putopise Debeli zidovi, majhna okna (Cankarjeva založba, 2017.), knjigu kronika Nezakonita melanholija (Lud Šerpa, 2020.; nagrada Maruša Krese 2021. za najbolju zbirku kratke proze) te dva romana, V pričakovanju Kitajcev (LUD Šerpa, 2023.) i Bratislava (LUD Šerpa, 2025.).