Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

Saša Ilić

Ponedjeljak
26.09.2011.

Dragi druže Jetone,


Noćas se ponovo pucalo ispod mog prozora. Taman sam pomislio da je to nekako prošlo ali zalihe pirotehnike, kao ni zaostalo oružje iz devedesetih, ne jenjavaju. Bile su neke akcije proteklih godina (mislim da je to jedinstven slučaj u ovom delu sveta) kada su na prvom kanalu Javnog servisa Srbije emitovani pozivi stanovništvu da se razoruža, tj. da preda sve one cevi koje su pretekle iz doba ratova, ubijanja, krijumčarenja i mržnje. Odziv je, čini mi se, bio slab. U nekoliko navrata sam video neke kadrove u udarnim informativnim emisijama kako tadašnji ministar unutrašnjih poslova obilazi neke gomile dugačkih i kratkih cevi. Imao je zadovoljno lice. Taj smešak, bio je punktum slike. Pomislio je valjda da razoružavanje teče kako treba. Međutim, dočeci Nove godine uvek umeju da iznenade, kao noćašnji na primer. Krene to od ranih večernjih sati, najpre sporadično, poneka petarda, da bi se s približavanjem ponoći učestalo, prelazeći sa pojedinačne na rafalnu paljbu. Radost nema granica. Naš čovek mora, nakon zabavnog programa na Pinku, nakon čitanja optimistične štampe i dobrog novogodišnjeg zalogaja da dâ oduška i  atavističkim slojevima duše koji vape za pucnjavom u takvim noćima. Onda on ode do ormara u spavaćoj sobi, izbaci garderobu na pod, zatim posteljinu, potom odvali dasku i iz duplog dna izvuče neki komad oružja, skraćeni karabin ili tetejac, svejedno. Pregleda ga na brzaka, napuni i ode do prozora. A onda pogleda na sat i raspali.

Sa broda na kome sam proveo vojni rok sa malim Berišom Bekom, često je nestajalo oružje. Krao ga je uglavnom starešinski kadar. Bilo je i logično s obzirom na to da smo neprestano prevozili naoružanje iz kasarni koje smo evakuisali. Svega je tu bilo: od tenkova i ogromnih bodljikavih podvodnih mina do lakog pešadijskog naoružanja. Niko nikada nije napravio popis tog kontigenta koji je JRM prethodno rasula po svojim postajama diljem Jadrana. Bilo je bitno sve pokupiti, do poslednje soške ili  škafete. Iza nas su ostajale puste kasarne. Kada su ratovi prošli, neke od tih kasarni su hrvatske vlasti pretvorile u kulturne centre (Vis) ili sajamske prostore (Pula). Kada su ratovi prošli, srpske vlasti su počele da potražuju naoružanje od građana. Prilično neuspešno. Vojska koja se u junu 1999. povukla sa Kosova ponela je „iz kolevke srpstva“ sa sobom ogromne količine naoružanja. Deo toga se „spustio u narod“. A kada se „pesma spusti u narod“ – kako se to ranije govorilo za uspešne narodnjake – ona se odvaja od svog autora i nastavlja svoj samostalni život kao da je ispevana iz „glave cijela naroda“. Tako je i sa vatrenim cevima. One su se otuđile tokom vremena od centra vojne moći i postale deo novog folklora. U takvom društvu narodnjaka i pištolja, koje i neki ministri vole da zadenu za pojas ili zapevaju, književnost ima male šanse. Nešto slično mi je rekao i Beriša Beka nekoliko dana pre nego što se zauvek iskrcao sa broda, dok smo bili vezani za viško molo, preko puta Vinarskog podruma. Sedeli smo u mornarskoj blagovaoni za trećim i poslednjim stolom, kako zakon potpalublja zhapinima i nalaže. Čekali smo svoju porciju koja je prethodno trebalo da prođe trijažu kod džombi da bi se nama servirao otpad koji nikome od njih ne bi prijao. Dok je zurio u svoju porciju pasulja iz koje je štrčala golema kost, Beka me je, ne znam zbog čega, pitao šta ono ja radim u civilstvu. Upisao sam književnost, rekao sam mu iako sam znao da je taj moj odgovor bio poslednja stvar koju je trebalo izgovoriti na tom mestu. On je zavrteo glavom i rekao: Nećeš se ti baš hleba najesti. Znao sam to i sam. Još tada. Onda mi je rekao da više ne može da izdrži i da će sa jednim starijim mornarom, Albancem s Kosova, takođe, Beđetom Gašijem, uskoro pobeći s broda i iz JRM. – Ali kuda? pitao sam. Beka je slegnuo ramenima: Preko ograde. Otkud znam. – Aha, konstatovao sam kao da je to najnormalniji odgovor. I zaista, nedugo potom, Gaši i Beka su sišli s broda i uputili se uličicama Visa u nepoznato. Niko nije ni primetio da ih nema kada je na brodu oglašena borbena uzbuna i komanda za isplovljavanje. Sećam se da sam trčao iz štive na palubu i da sam u magnovenju čuo nekog od moranra kako kaže da nije video Beku. Njihov nestanak je, međutim, ozvaničen tek kasnije, tokom duge noćne plovidbe ka Boki Kotorskoj kada niko nije odgovorio sa brorbenog mesta na kome je trebalo da se nalazi Beriša Beka. Komandant plovidbe je naredio pretragu broda, ali te dvojice mornara nigde nije bilo. Ostali su na Visu. Ne znam šta se potom događalo s njima. Čuo sam da su ih regrutovali u Zbor narodne garde. Takođe, do mene su doprle glasine da su pobegli za Austriju a potom Švajcarsku. Ne znam. Mitovi su se ispredali o njihovom poduhvatu. Možda su završili i u Kazablanci kao vlasnici nekog noćnog kluba ili kasina. A možda su se jednostavno vratili na Kosovo, svom pređašnjem životu i svemu onom što je prosečnog stanovnika Kosova čekalo u godinama koje su dolazile.

Taj odlazak u nepoznato koji je preduzeo Beriša Beka, dragi moj prijatelju, čeka i naše dve knjige. Takav je bio i tvoj put po leskovački pasoš. Kao i moj prvi odlazak u Prištinu. Na povratku iz Prištine, dok sam nadomak kružnog toka u izgradnji već drugi sat čekao mini-bus koji saobraća na „divljoj liniji“, upoznao sam jednu sredovečnu Albanku iz Mitrovice. Ona mi je tada ponudila pomoć. Bila je spremna da me povede u Južnu Mitrovica, da me potom prevede preko Ibra i potraži nekog svog prijatelja Milivoja koji bi me odvezao dalje. Ona me je uverila da na takvim putovanjima uvek postoji neko ko će nam pomoći. Takođe, verujem da se nešto slično dogodilo i malom Beriši Beki na putu u nepoznato. I da će mi se jednog dana javiti, kada sticajem okolnosti, vest o našim dvema antologijama dopre i do njega.

Do tog trenutka ostalo je još vrlo malo, dragi prijatelju. Ostalo mi je još samo da ti poželim srećnu Novu 2011. godinu. Bez pištolja i narodnjaka, ali sa što više dobre literature kao što je ova koju smo priredili za naše dve knjige. To je za sada jedina otvorena linija između Beograda i Prištine. Voleo bih da ih u budućnosti bude mnogo više.


Prijateljski,
Saša Ilić      


1. januar 2011.    

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu