Prošla su dva sata iza ponoći i Kole je već trebao doma, ali znao je da je to sad nemoguće predložiti. Pio je vino iz bijele plastične čaše i pokunjeno gledao u more, dok je Teo ležao i puhao dim cigarete u nebo. Do vrha petmetarske stijene dopirali su pijani glasovi turista s plaže.
Kole se nervozno okrenuo prema Teu, prigušio glas: Ja san uvjeren da to uopće nije bija pravi kalež. Šta će kalež u ravnateljevu uredu? A ko zna jesu li i pravi kaleži uopće od zlata. To je možda neko obično... željezo, lim neki. Ne bi za to dobili ni deset lipa. A!? Jel ti znaš da kaleži jesu od zlata?
Teo se ustao i, ne pogledavši Kolu, produžio do kraja litice odakle je pišao u more: Ne znan od čega je, al vidićemo ujutro kad ga izroniš. Kole se krenuo pravdati, ali Teo je još dodao: A šta bi ti sad – tebi je ispa, ti ćeš ga izronit.
Kad su sve popili, Teo je uzeo plastičnu bocu od vina i stavio je pod glavu. Kole je i dalje sjedio zureći u more. Pred zoru su obojica zaspali. Iz daljine je stizao prvi trajekt koji je nosio valove. Svitalo je.
