Prva stvar koju sam ukrao bila je vrećica žele bombona. Zapravo ne znam jesam li kasnije još nešto ukrao; vjerojatno jesam, i vjerojatno su to bile neke veće stvari, ali sam ih sve potisnuo. Prije nego sam bombone stigao staviti u džep, žena me uhvatila. Ne prodavačica, nego jedna plava, prsata susjeda. Nije me nikom prijavila, samo me odvukla van i prijeteći ponavljala Sve ću ti pokazat.
Kad smo trebali prijeći cestu, otrgnuo sam joj se iz ruke, pretrčao zebru i popeo se na trafostanicu na koju sam se inače znao penjati. Gledao sam je odozgo, nije me namjeravala loviti; stajala je sasvim ozbiljna i onda otišla. Sunce je peklo.
Tek kasnije, mnogo kasnije, vidio sam je na televiziji. Brzo je napredovala u politici, došla je čak do vlade, ali su je onda uhapsili zbog nekih milijuna. Dok su je policajci nježno gurali u auto, sjetio sam se one naše scene sa želeima, ali nisam razmišljao o njoj – vidio sam sebe kako sa nepunih šest godina stojim na trofostanici, miran kao pred bitku; kao da sam u tom trenutku odrastao.
***
A.Z. Stolica foto:
Katarina Zlatec
