Ne mogu se sjetiti točno gdje je to bilo, ali znam da je bilo na nekom sudu, možda trgovačkom sudu, tako bih rekao. Trebao sam odraditi školsku praksu od par dana. Učio sam kod jedne gospođe srednjih godina koja je radila u uredu s drugom gospođom nešto starijom od nje. Počela je zima i bilo je udobno i toplo u njihovoj sobi; onoliko toplo da ti se spava i da ti pamet omekša.
Osim toga, udisao sam ugodan parfem starije gospođe koja me neprestano pogledavala. Sjedila je za našim stolom, makar je pod prozorom stajao još jedan, prazan stol. Kad je mentorica izašla, okrenula se prema meni i po prvi put mi se obratila:
- Mogu li te nešto pitati?
- Izvolite.
- Je li ti piješ?
- Kako mislite?
- Znam, čuj, ne možeš meni sakriti.
- Ne, ne pijem, ne, zašto.
- Osjeti se to, po odjeći.
Pomirisao sam džemper u znak dobre volje, odgovorio da ništa ne osjećam i da, neovisno o odjeći, ne pijem. Ona me prekinula:
-Dobro, ne moraš se meni pravdati. Samo ti želim reći da je šteta u tvojim godinama. Nikome neću reći, samo te upozoravam.
Prije nego sam krenuo iskreno zahvaliti za njenu brižnost, ona se malo nagnula, glasno isprdila i ostala sasvim mirna, ozbiljna. Odmah potom ušla je mentorica i nastavila mi tumačiti nešto čega se više ne sjećam. Sa starijom gospođom sam se još samo dvaput kratko pogledao. Mentorica je skinula sako i pojačala grijanje.
***
A.Z. Stolica foto:
Andrew Basterfield
