Jedan od nas se prodorno zasmijao kada smo lijepoj ljubičastoj kući prišli već sasvim blizu. Vrata su se otvorila i iza njih je stajala žena čiji je rukav bezuspješno pokušavao sakriti krupne, raspršene bradavice.
Netko se izdvojio i krenuo obilaziti kuću, mjerkati visinu prozora i udaljenost pseće kućice od ulaznih vrata. Glas jedne osobe počeo je drhtati, zamuckivati i nju smo morali odvesti dalje, iza grma, gdje je ostala čučati u nezgodnoj pozi.
"Vječito", ispovjedila se žena, "ljudi imaju neki stav protiv tišine i izolacije."
"Ova kuća je..." rekli smo gotovo se odavši, "nešto izuzetno."
Žena je prišla korak bliže, podigavši obrve u luk odobravanja, nježno se njišući u mjestu.
Netko od nas dotaknuo ju je s oprezom, za ramena, i vrata su se odškrinula, široko, pa još šire, dok napokon nismo svi bili unutra.
