Taman kada se Marko krenuo uvlačiti na svoje mjesto do kojeg je morao preći preko starije gospođe sa širom raširenim novinama, s leđa mu je netko od natiskanih putnika šapnuo: "Svi ćemo lumre..." Toliko je uspio čuti. Okrenuo se čim je mogao, ali nitko nije gledao u njega. Čovjeka koji mu je to šapnuo nije uopće vidio – bio je samo siguran da se radilo o muškom glasu. Prvo se nasmijao, a onda se, kad je autobus već krenuo, duboko zabrinuo da bi možda trebalo obavijestiti vozača o potencijalnom manijaku.
Odlučio je ipak da neće nikom ništa govoriti, jer ispao bi smiješan. A nije znao ni što točno da kaže – "Šta
lumre!? Valjda umrijet!" mislio je sam u sebi i nervirao se toliko da je zaboravio na sve teške razgovore što ih je sa kćeri vodio ovih dana. Jedva je dočekao zaustavljanje na odmorištu. Progurao se da prvi izađe i stao ispred autobusa da može svakog putnika pogledati u oči, da mu se onaj isti možda opet obrati. Gledao ih je i dalje se nervirajući, i doslovno je u mislima govorio: "Ajde izađi, pizda ti materina, da vidimo ko će lumre!"
***
A.Z. Stolica foto:
Barbara Rad
