Muškarac kojeg sam sretala po hodnicima naše zgrade imao je divlje, suhonjavo lice. Jednom se zaustavio preda mnom s ispucalom vrećom smeća i rekao: Čovjek ima pravo živjeti sam, je li tako gospodična?
Sutradan ga je pred ulazom čekao auto u kojem je sjedila mlada, našminkana žena s laktom izbačenim kroz prozor. Čovjek se smjestio sprijeda, a na zadnje je sjedište ubacio malu putnu torbu i prijenosni kavez u kojem je debela tigrasta mačka nespretno održavala ravnotežu. Auto se potom bučno udaljio
iz ulice.
Tiho, gotovo neprimjetno, s jednog kata zgrade krenule su padati stvari. Čarape, daljinski upravljači, higijenski pribor, jedan jastuk i gitara mekano su utonuli u grmlje. Sve to pratio je smijeh ženske osobe, istovremeno zlurad i veseo.
***
Ružica Aščić
foto:
Jurica Marković
