Danas je moja sestra držala fen za kosu prislonjen o sljepoočnicu kao da je pištolj. Gledala sam je, a onda smo zajedno prasnule u smijeh. Prije sam ju uzimala za zapešće ruke i stiskala dok joj žile na šaci ne bi nabubrile do rasprsnuća. Kasnije se naučila spomenuti tvoje ime i ja bih tu postala mekana. Boležljivo bih se povukla i sestra bi odnijela pobjedu.
Danas se ona sasvim rijetko smije. Iz daljine ju vidim kako prelazi most i njezina figura djeluje nestalno, gotovo prozirno. Da imam gumb za brisanje, mogla bih ga stisnuti i bez grižnje ju izbrisati, to mi je palo na pamet. Zamišljam da ju netko gura u rijeku i ja onda pritrčavam, skidam stvari sa sebe i bojažljivo ulazim u vodu. Dok se pokušavam odvažiti na plivanje, sestru je već odnijela struja. Nakon toga se potiho smijem. Drugi mi odaju počasti, a ja se u sebi neprekidno smijem.
***
Ružica Aščić
foto: Holly
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
