Osjećaj koji ju je pratio otkad je izišla iz autobusa nestao je kada se izgubila među štandovima s knjigama i prašnjavim, antiknim lampama. Stresla se, primila za grudi i opet ih smireno pustila u uvjerenju da u njima ne može klijati bolest.
Kada je ušla u stan, u njemu nije bilo ničega osim mirisa mačje mokraće. Ničega osim kariranih presvlaka na foteljama koje nisu skinute nakon odlaska.
Zaključala se i u nevjerici nekoliko puta okrenula oko sebe. Nazvao ju je otac, ali ona se nije htjela javiti. Poginula je u autobusu, čula je kako mu pojašnjavaju. Poginula je u autobusu, čula je i nije joj bilo žao oca. Ugasila je svjetlo, pokrila se pernatom jaknom i krenula razmišljati o bolesti.
