Unijela si mu se u lice i procijedila nekoliko riječi, ali on nije pomjerio oči. Prohodala si od ruba do ruba sobe, popušila cigaretu, telefonirala. Zamišljena, ali opet ohola. S onim svojim muškastim prslukom i hlačama koje kao da su nešto prikrivale. Držala se blizu, a opet daleko.
Kada si ponovo stala pred njega, znala si da je već otišao. Zatvorila si mu oči, nekoliko minuta gledala u bijelu četkastu kosu i mislila kako je sve to skupa moralo biti malo više tužno. Onda si opet uzela telefon i birala brojeve.
Zapazila si otočić gotovo ljubičaste krvi na plahti i to te uplašilo. To nije smjela biti njegova krv. Takva nije ničija krv.
Oprezno si ga pogladila po ruci, u džep strpala njegove naočale za čitanje i otišla.
***
