Stara gospođa i njezina petogodišnja unuka ušle su u frizerski salon na tramvajskoj stanici i u njemu se zadržale duže od dva sata. Kada su izišle, kosa stare gospođe bila je crvena i uzdignuta, a unukina kratko podšišana. Pred zgradom općinskog suda gospođa je unuci tutnula nešto u ruku i tiho joj sugerirala da je čeka. Nije prošlo dugo i gospođa je izronila iz mraka zgrade te su njih dvije malim, smirenim koracima nastavile put.
Autobusni kolodvor smrdio je po ispušnim plinovima i unuka se mrštila povremeno gurajući glavu u gospođin mirišljavi rukav. Kada se na stajalištu pojavio ispijen, krezub čovjek, stara gospođa je samouvjereno stisnula njegovu ruku i u torbicu ugurala malen smotuljak novčanica koji joj je on sa zadrškom pružio.
Dok se udaljavala s kolodvora, tiho je mumljala pjesmu koju je čula u frizerskom salonu. Gotovo da i nije čula autobus koji se bučno pripremao izići iz grada.
***
Ružica Aščić
