Našli smo se na velikom strmom parkingu i nakon dužih pregovora odlučili da samo dvojica odu u kupovinu. Nisam bio među tom dvojicom pa ne znam što su rekli prodavačici, ali vratili su se s pet raznobojnih skalpela, moj je bio narančasti. Isti dan su nam ih zaplijenili u školi, pozvali roditelje i svi su naizmjenično govorili: Šta će vama skapleri? Šta van je bilo da skapler kupite? Di ste vi to vidili da neko nosi skapler u školu? Od koga ste vi to vidili?
Pitanja su stvarno bila na mjestu i, kad smo kasnije na odmoru vidjeli da je najhrabriji od nas svog sačuvao, mi smo mu iste stvari govorili; ali sasvim neuvjerljivo i sa strahopoštovanjem. On se samo smješkao i skalpelom oštrio vrh neke stare grabove taklje dok je nije pretvorio u koplje.
Kad se oglasilo zvono za kraj odmora, ustao je i rekao:
Evo koplje. Napravio je nekoliko koraka unatrag i onda se zaustavio da se skoncentrira prije bacanja. Izgledao mi je kao pravi bacač koplja, makar nikad nisam vidio da bacači koplja idu unatrag.
***
A.Z. Stolica foto:
Trey Ratcliffe
