Nježno je odložio odijelo od flanela na rub kreveta i prišao prozoru. Razmaknuo je teške hotelske zastore prepune prašine koju nije mogao vidjeti, naslonio lakat o prozorsku dasku i zagnjurio lice u dlanove. Nemir je prošao. Znao je da ona više neće zvati. Znao je da ne postoji više nijedan razlog zašto bi ga netko mogao tražiti.
Zadrhtao je kada ga je pomalo gruba, a ipak na svoj način obzirna ženska ruka primila za potiljak. Nije znao zašto, ali mislio je na starijeg brata, niski, betonirani bunar sa željeznom kantom i svoje djetinjstvo daleko od grada. Činilo mu se da stoji na mjestu udaljenom od ostatka svijeta i promatra nabujalu katastrofu kako se širi.
***
Ružica Aščić
foto:
Henning Mühlinghaus
