Iz kreveta se digao prije nego mu se traka svjetlosti uspjela precrtati preko lica. Htio je nešto, ali bilo je teško stati i razmisliti o svemu. Bilo je trenutaka kada mu je dolazilo u svijest kako bi se trebao ponijeti, ali činilo se nemogućim iznova vraćati to prohujalo stanje uma kada je znao i mogao.
Nakon što je ugledao debelu lastavicu kako se zalijeće u prozor i pada na leđa, prišao je prozoru i odozgo ju potražio na asfaltu. Nje nije bilo nigdje. Bila je u nekom sljedećem letu, desecima zračnih metara dalje, tek malo ošamućene glave.
Bljedilo kojim je ulica obilovala tištilo ga je i nagnalo da se odmakne od prozora. Zavezao je svileni kimono koji je imao na sebi i pristavio prvu od svojih šest dnevnih kava.
***
Ružica Aščić
foto:
mikael dusenne 
