Iako zidić kraj kojeg su poredali ručnike nije pružao najbolji zaklon od sunca, bio je dovoljan da sakrije sedmogodišnjeg dječaka. Njegovi roditelji privili su koljena do glave, ali noge svejedno nisu uspjeli sasvim skloniti. Mladići pokraj njih prepričavali su vijest da je strašna, još uvijek nepoznata neman pojela morskog psa negdje u jednom od polinezijskih arhipelaga.
Nikad više nećemo ovdje doći, rekla je žena potiho i s prijekorom, pa pogledala dječaka koji je bio fokusiran na crtež u kojeg se i doslovno, tijelom unio. Otac se osvrnuo uokolo i pozvao ga da odu u more, obećavši mu da će nastaviti crtati kasnije kad se vrate u hotel. Dječak je sneno prihvatio poziv, a on je pljesnuo rukama i pitao ženu Ideš i ti sa nama? Rekla je neka samo idu, da će doći kasnije. Idemo, idemo, idemo, ponavljao je otac u tonovima, da dječak ne bi čuo priču o nemani, i vodio ga za ruku prema plaži.
Žena je pogledom pratila kako polako uranjaju u more, slušajući i dalje što su mladići pričali. Jedan je inzistirao da to mora biti divovska hobotnica, da jedino ona može pojesti morskog psa. Te divovske hobotnice, rekao je gledajući svakog od prijatelja u oči, znaju narast i do trideset, pedeset metara... Zamisli!
