U sobi je bijela, plišana životinja koja drži pogled na svemu. Prašina pod krevetom debela kao kolač. Ona se smije djetetu koje je izgubilo naočale, koje još uvijek jedva govori jezik. Očima panično traži nešto što joj izmiče.
Kuća vas odbacuje, govore njezine prijateljice dok piju kavu pod suncobranom, kuća ne želi takve stanare.
Vrata se zaključavaju, ali sve spodobe su unutra. Ona se osvrće oko sebe i uvijek za ruku čvrsto drži dijete.
Uhvatit ću te kad tad, kaže i smije se. Uhvatit ću te kad tad, kaže, a ne zna kome.
***
Ružica Aščić
foto:
Tom Burke
