Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

Krik geometrije

Large tichy Foto: Abigail King / Flickr
Srijeda
23.05.2018.
Priča Krik geometrije (modificirani prilagođeni izvadci) autora Andrzeja Tichýja izvorno je objavljena u švedskom časopisu Glänta u ožujku 2006. Priču je sa švedskoga prevela Željka Černok. Prijevod i objavu financijski je podržala medijska mreža Eurozine.

***

(…)
Što znaš? Životinje, krajolici. Očekuješ – ne znaš što. Stotine vojnika puca u turskog policajca. Smrt. Životinje, krajolici. Ruka, oko. Automobil, kiša. Boca, svjedok. Što je to bilo? Životinje, krajolici. Smrtnost. Ne znaš. Stotine mama puca u bosanskog tatu. Razne životinje, razni krajolici, razna imena, razni načini da ne znaš. Jednako očekivanje kao kad si sjedio u automobilu s bocom na kiši i postao svjedok. Stotine vojnika ispaljuje mađarski hitac. 
(…)
Ove ti stvari okupiraju mozak dok spavaš: (1) krajolik; (2) dva tijela (točnije rečeno: jedna životinja i jedan čovjek); (3) automobil. Krajolik sadrži kišu. Automobil sadrži bocu. Čovjek sadrži oko i ruku. Životinja sadrži ideju o smrtnosti. Kiša sadrži vojnika. Boca sadrži ideju Albanije. Oko sadrži mamu. Ruka sadrži zid. Ideja smrtnosti sadrži svjedoka. Vojnik tatu, ideja Bugarske imena, mama kraj, zid trenutak, svjedok hitac, hitac hitac. 
(…)
Životinje, krajolici. Smjer, putovanje. Stotinu vojnika puca u rumunjskog policajca. Makedonac. Kako to zamišljaš? Očekuješ – ali što? Koje to riječi sadrži? Stotinu profesionalnih boksača puca u alžirsku televizijsku voditeljicu. Tu su pustinje, mora, planine, stepe, savane. A onda crnogorične šume, bjelogorične šume, obrađena polja, tundre. I na kraju glečeri, prerije, pašnjaci, tropske prašume i tajge. Poredaj po važnosti. Životinje, krajolici. Stotine Libanonaca puca u bjelorusku čistačicu. Beskrajno mnogo načina da ne znaš. Ali broj smjerova je beskrajan samo iz matematičke perspektive, u stvarnosti je toliko ograničen da to uništava cijelo putovanje. 
(…)
U automobilu. Pored bezbrojnih znakova, gradova, sela i vodenih tokova raznih veličina, brojevi koji znače udaljenosti u kilometrima padaju: 607, 580, 417, 356, 224, 145, 82. Zatim novi cilj i opet sve ispočetka; 589, 412 i tako dalje. Koliko ste milja prošli? Koliko kilometara, koliko decimetara, centimetara, milimetara? Na neki te način čudi što tome nikako da dođe kraj. Kako je moguće da se to stalno samo nastavlja i nastavlja, svako mjesto u potpunosti nezavisno od drugoga iako su na neki način povezana? Kako je moguće da ti gradovi, sela i ti ljudi postoje? Kako je moguće da stoje tamo i prodaju rajčicu i pričaju na svom jeziku i vješaju veš ne razmišljajući da cijelo vrijeme postoji beskrajno mnogo drugih mjesta gdje netko drugi stoji i prodaje rajčicu ili krumpir i priča na svom jeziku i vješa veš? Idu na posao, popravljaju svoje motore, dijele lijekove, peru pločice; štede novac i šetaju pse. Mažu laktove mastima, bacaju pogled na televizor, peru tanjure, noževe i viljuške; hrane mačke i kuhaju kavu, zovu vodoinstalatera i idu pješice na poštu iako pada kiša, tuča i snijeg. Čitaju novine i listaju po telefonskim imenicima, njihova djeca im se obraćaju s poštovanjem ili drsko, njihovi im roditelji daju savjete i zabranjuju da gledaju nasilje i seks na televiziji i da ostaju vani do određenog kasnog sata. Imaju sestre, braću, majke, očeve, žene, muževe, ljubavnike, ljubavnice, neprijatelje, kolege s posla, šefove, dilere, urednike, služavke, robove. Žrtve su i počinitelji, svjedoče i bivaju osuđeni, služe zatvorsku kaznu ili vojsku. Pate od bolesti, ne mogu spavati i leže u krevetu i znoje se, tuširaju se ili kupaju ujutro ili navečer, peru zube svaki dan. Pišu bilješke, pisma, pjesme, disertacije, knjige, oporuke, izvještaje, slogane, HTML kodove, protestna pisma, programe, SMS poruke, popise za kupovinu, prijeteća pisma. Snimaju zvukove. Prevode, komentiraju i kritiziraju. Žele impresionirati publiku. Imaju olovke i kemijske olovke. Imaju pisaće mašine, sanjaju da kupe računala. Imaju kućna računala, sanjaju da kupe prijenosna računala. Imaju prijenosna računala, sanjaju o GPS-sustavima i super računalima iz budućnosti. Podižu zastave čije su tkanine obojane crvenim, plavim, žutim, zelenim i crnim bojama. Imaju malene zastavice napravljene od drveta i papira kojima ukrašavaju rođendanske torte. Prekrivaju kožu tetovažama. Režu se i imaju ožiljke. Njihovi ih prijatelji ogovaraju, a kolege s posla sumnjaju u njih. Oni misle da su normalni, misle da svaka stvar ima svoje mjesto, svoje vrijeme. Misle da je bolje šutjeti ako nemaš ništa za reći. Misle da se više nema što za reći. Žvaču. Jedu povrće, ribu, svinjetinu, teletinu, janjetinu, ovčetinu, piletinu i voće. Gledaju kako životinje preživaju. Igraju nogomet, hokej, odbojku, remi. Odlaze na odmor i maštaju o časti i bogatstvu, slobodi i ravnopravnosti. Znaju što je hrabrost. Pokušavaju upamtiti telefonske brojeve. Pokušavaju izbjeći zaboravljanje šifri za ulazna vrata zgrade, PIN-ova, osobnih identifikacijskih brojeva, poreznih brojeva, barkodova, ISO kodova. Idu na krstitke, vjenčanja, sprovode, demonstracije, tržnice, šetnje, rođendanske proslave, koncerte, parade, izložbe i kazališne predstave. Opijaju se. Kupuju i prodaju hašiš, travu, amfetamine, ecstasy, PCP, anđeoski prah, ketamin, kokain, rohipnol, meth, fentanile, subutex. Znoje se na stubištima i smrzavaju na autobusnim stajalištima, sjede u vlakovima, u automobilima i zrakoplovima i razmišljaju kako sutra postoji i zato nastavljaju, jer misle da vrijeme postoji i, štoviše, da postoji za njih i samo za njih. A istovremeno, dok se sve to događa, cijelo vrijeme, upravo tada, to mjesto, zahod pored kojeg smo stali još uvijek postoji, iako si ti već daleko i nikada se više nećeš vratiti u njegova lužinasta isparavanja, nikada više, ali ipak, uvijek, neprestano, vječno, beskrajno, bezvremenski. Zauvijek će se nalaziti tamo, nikada nećeš izaći odande, biti ćeš i tu i tamo. I na svakoj drugoj točki između tih točaka. Svaka je točka zatvorena, svaka je točka nepomična. Linije između točaka uvijek se sastoje od beskrajno mnogo nepomičnih, zatvorenih točaka, a linije između tih točaka uvijek se sastoje od beskrajnog broja točaka, a linije između njih od beskrajnog broja točaka i još više linija. Posvuda si. Čemu onda ovo putovanje? Ako se ništa ne mijenja, ako je sve isto kad stigneš na cilj, jer ništa se nikada ne mijenja, ako je vrijeme jednako nepomično poput asfalta ispod automobilskih guma? Ako su to iste rajčice i ista odjeća, samo na različitim jezicima i različitih boja. Vidiš krov bijelog mercedesa i autoput sa svojim naizgled beskrajnim linijama, polja koja ga okružuju, i sva ta mravolika stvorenja koja nešto rade baš kao što i ostatak svijeta nešto radi, neprestano, uvijek iznova. Sve je tamo, bez sumnje, potpuno neovisno o tebi i drugim zasebnim dijelovima, nezavisno od pojedinih ljudi koji kuhaju mlijeko i sve to, i to je velika, vječna zagonetka, barem djelomično dostupna tebi i tvom slabašnom mozgu. 
(…)
Toliko slova, a još uvijek znamo tako malo o Nadiru. Tko si ti? Pitam te i ti samouvjereno odgovaraš, nisi sramežljiv. Nemaš nikakvih tajni, zar ne? Jasno i glasno govoriš. Možda kažeš: ja sam ovakav i ovakav, ali nisam ovakav i ovakav. Radim ovo, ali ne ovo. Nikada ovo. Volim ovo, a strašno mrzim ovo i ovo. Bojim se ovoga. Čeznem za ovim. Kad se to dogodi obično ovako i ovako reagiram. Često radim ovo. Ovo nikada nisam radio i nemam to namjere raditi, prezirem ljude koji to rade, to je neprihvatljivo. Iako jednom kad se ovo dogodilo onda sam to učinio, inače nikada ne bih, ali tada sam to ipak učinio. Poslije sam često razmišljao o tome i osjećao ponos što sam to učinio. I mogu zamisliti da to ponovno učinim ako bude prilike. Ali uvijek sam sanjao da napravim ovo, gotovo sve što sam radio od svoje trinaeste godine kad sam shvatio da je tako nešto moguće, radio sam kako bih to postigao. Moglo bi se reći da je doći tamo smisao mog života. Da ne postoji mogućnost da u jednom trenutku dođem tamo, onda si mogu odmah oduzeti život. Život bi izgubio svaki smisao, borba sa svakodnevicom bila bi prevelika. Svaki dan, barem jednom pomislim da ako mi to uspije, onda će sve ovo vrijediti truda. To će mi biti nagrada. Dok do toga ne dođe moram se zadovoljiti ovime što imam. Što možda nije tako puno po tvom mišljenju, ali to je sve što imam. To je moja frizura, moje oči i moje držanje, moj način hoda. To su moji nokti i oblik mojih prstiju. Moj jezik i moje grlo pomiču se na određeni način, tako govorim. Kad pišem to izgleda na određen način i to mi je dovoljno, ne moram se znati lijepo potpisati, ne moram znati crtati precizne portrete. Imam ime, ono nešto znači, ili ništa ne znači i to je tako. Imam prijatelje, ne moraju ti se sviđati, ili imam barem poznanike koje znam po imenu. Imam odjeću koju nosim, to je odjeća koja mi se sviđa i volim je nositi. Ne volim ovakve stvari. Ovo je više moj stil, ovako nekako. Što se tiče hrane volim ovo i ovo, s ovim. Slobodno me ponudi takvom hranom. Ali ovo ne. Nikako. To stvarno ne volim. Simpatični su mi ovakvi ljudi, a ne ovakvi koji rade ovakve i ovakve stvari. Sad se naravno pitaš jesi li mi i ti simpatičan? Ali na to ti ne mogu odgovoriti jer te ne poznajem, ne tako kao što ti poznaješ mene, sad nakon što sam se predstavio. 
(…)
Zatim ležiš u svom krevetu i sanjaš svoju omiljenu misao, onu sa životinjama i krajolicima i izlizanim drvenim poklopcem školske klupe na kojem je atlas i nabrajanje raznih vrsta krajolika i policajaca i vojnika: Što znaš? Životinje, krajolici. Očekuješ – ne znaš što. Stotine vojnika puca u poljskog policajca. Smrt. Životinje, krajolici. Ruka, oko. Automobil, kiša. Boca, svjedok. Što je to bilo? Životinje, krajolici. Smrtnost. Ne znaš. Stotine poslovođa puca u jednog Armenca. Razne životinje, razni krajolici, razna imena, razni načini da ne znaš. Jednako očekivanje kao kad si sjedio u automobilu s bocom na kiši i postao svjedok. Stotine vojnika ispaljuje nizozemski hitac. A ove stvari još uvijek postoje: 1. krajolik; 2. dva tijela (to jest: jedna životinja i jedan čovjek); 3. automobil. Krajolik sadrži kišu. Auto sadrži bocu. Čovjek sadrži oko i ruku. Životinja sadrži ideju o smrtnosti. Kiša sadrži vojnika. Boca sadrži ideju Moldavije. Oko sadrži mamu. Ruka sadrži zid. Ideja o smrtnosti sadrži svjedoka. Vojnik tatu, ideja o Estoniji ime, mama kraj, zid trenutak, svjedok hitac, hitac hitac. Životinje, krajolici. Smjer, putovanje. Stotine vojnika pucaju u ukrajinskog policajca. Srbin. Kako to zamišljaš? Očekuješ – ali što? Koje to riječi sadrži? Stotine liječnika puca u Židova koji sve promatra s prozora. Postoje pustinje, mora, planine, stepe, savane. Zatim postoje crnogorične šume, bjelogorične šume, obrađena polja, tundre. I konačno glečeri, prerije, pašnjaci, tropske prašume i tajge. Poredaj po važnosti. Životinje, krajolici. Kršćanin Arap. Stotinu Muslimana puca u hrvatskog prodavača kukuruza. Poredaj po važnosti. 
(…)
Koliko se sjećaš od mjesta kroz koja si prošao, gdje si se zaustavio, prespavao? Bresta, Užgoroda, Oradee? Edirnee, Igumenice, Dubrovnika? Annabe, Mellile, Punta Almine? Subotice, Brčkog, Tetova? Vlore, Odese, Bad Schandaua? Kako prolaziš kroz granične kontrole? Što radiš sa sjećanjem na javne zahode, rijeke, trajektne luke i barake? Čega se sjećaš od Sredozemnog mora, Jadranskog mora, Crnog mora? Zašto se ja sjećam tvojih sjećanja, zašto sjedim ovdje s atlasima i crtam beznadne linije i kalkuliram, zašto ne vidim nikakvu logiku u pomicanjima koje radim za tebe? Zašto uopće postavljam ova pitanja kad znam da nećeš odgovoriti? Kad znam da nikada nisi ni bio na tim mjestima nego na nekim sasvim drugim mjestima, tajnovitim mjestima gdje i pripadaju prikaze poput tebe. Sanjam tvoje snove o napuštenim carinarnicama, o vojnicima u pustim krajolicima natopljenima kišom, o zapuštenoj djeci koja puše cigarete duže i deblje od svojih prstiju, o ženama s maramama koje nose mrežaste vreće. O pijanim policajcima i velikim bandama naoružanih tinejdžera. Ja sam tvoje oči dok gledaš kako kolju ovce za roštilj na otvorenoj vatri, dok gledaš prašnjave kokoši i vjetrovite pašnjake. Želim biti tvoje tijelo kad te službenici budu vrijeđali, kad te ponize, istuku i muče do sada nepoznatim metodama. Znam da me prezireš zbog toga, znam da se rugaš mojoj potrebi da čujem te priče i vidim te slike, znam da ti sanjaš o sasvim drugim stvarima, a ne o mojim vojnicima koji ispaljuju hitac, ti ne sanjaš moje snove o crnogoričnim šumama, bjelogoričnim šumama i tundri. O autocestama, državnim cestama i planinskim puteljcima. O srpskim silovateljima i rumunjskim prosjakinjama, poljskim proizvođačima amfetamina i egipatskim taksistima, o bradatim imamima i ortodoksnim manastirima, o beskorisnim istočnonjemačkim kamionima i bugarskim teretnim brodovima u kojima se Arapi guraju s Afrikancima i Azijatima, koža uz kožu, znojni, smrznuti, umorni, histerični, usnuli i izmučeni izbjeglice na putu prema mjestu koje je još uvijek neopisivo. 
(...)

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu