Bio sam po šumama. Pronašla me kada je zima već odavno bila gotova. Kupila me nekom glupom gestom, ponudila mi čaj i odvela me na svoj tavan. Ja sam počeo spavati tamo, u mlakom, prašnjavom mraku, ne bojeći se više ničega, razmišljajući tek o sjeveru na koji bih mogao početkom srpnja.
"Ti si se spasio", rekla je jedno jutro gurajući preda me svoj jednostavni staromodni kolač pretrpan orasima. Pojeo sam ga s nogu i vratio se na tavan. Izvadio sam dva strunula crijepa i progurao glavu kroz krov, gledajući grad nevino kao da mi je činio dobro.
Nisam čuo kada se uspela na tavan i smjestila na madrac. Osjetio sam njezinu blizinu tek kada me povukla za noge, prvo lagano, onda jače, trseći se pokazati neku snagu koje očigledno nije bilo, gurajući svoje staro tijelo bliže mome.
