Pola sata nakon što je svanulo, Igor i Mirna pronašli su leš žene iza autobusne stanice. Mirna je odmah pobjegla, a Igor je ostao na mjestu, pogledavajući čas prema njoj, čas prema lešu. Nije se osvrtao na Mirnino uporno preklinjanje da se makne. Pogled mu je bio bistar, trijezan, počeo je gledati i uokolo.
Mirna je prišla tek malo bliže, i dalje ga moleći. Počela je hladna, sitna kiša, ona koja samo krene, ali se ne razvije dovoljno da bi je nazvali pravom kišom. Igor je još jednom pogledao prema ženi, a onda se napokon pomaknuo i vratio do Mirne.
Pričekali su policiju koja ih je nakon uviđaja prevezla u školu. Poštovanje koje su im ostali đaci iskazivali svojom šutnjom ostavljalo je na njih veći dojam nego ono što su zbilja osjećali. Na veliki odmor su otišli sami i sjeli na hladan zidić iza škole. Stisli su se jedno uz drugo i zagrlili. Mirna je prva progovorila:
- Kako je izgledala...?
- Ti je nisi vidila?
- Ne znan...
- ...Nisan ni ja zapravo dobro vidija...
Gledali su još neko vrijeme pred sebe, u golu zemlju gdje je nekad bio vinograd, pričali su o policajcima, đacima, o domaćoj zadaći, i onda se kratko poljubili, prvi put.
***
A.Z. Stolica
foto: Jurica Marković
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
