Nemoguće je pouzdati se u mlaku jesenju mokrinu, izići iz kuće s kabanicom preko glave, tragati za puževima i trpati ih u kantu kao lijepo morsko kamenje. U meni kao da se skuplja ljepljiv roj nečega. Vragolasto požuri prema gore, a onda zapne i ostane. Noćas je kišilo tek malo, voda nije dosegla nasip kao za vrijeme pljuskova, puževi su gdje su i bili. Nepokretni, obamrli od tišine, nevoljki da se suoče s prostranstvom.
Pas znalački njuška nabore trave, žuri, usporava, ali je uvijek tu negdje. Nije odvojen i nije vezan. U ranu zoru korake rasipam oprezno, razmišljam tek koliko treba. Kanta je prazna, odzvanja prazno, puževi se opet nisu rasuli cestom.
***
Ružica Aščić
