Riječi se nisu mogle dobro razabrati jer pljuštala je kiša. Čulo se samo da Bog sve vidi, sve vidi, jer djevojka je to više puta ponovila. Stajala je pokraj drvenih vrata crkve svete Lucije, promrzla i pokisla. Na sebi je imala samo kratku, svjetlozelenu minicu i tanak baloner; štikle je još prije izula i bacila na travnjak. Čas je kucala na vrata, a čas vikala prema prozoru na drugom katu, gađala u njega kamenjem i raskvašenim borovim šiškama.
Kad se na prozoru upalilo svjetlo, djevojka je prestala s dernjavom, sjela pokraj vrata i iscijedila kosu. Vrata su se tek malo odškrinula i ona je ušla unutra. Jedna od štikli koje su ostale na travnjaku napunila se kišom, a druga je metar dalje ležala naslonjena na stablo. Za par minuta došla je po njih i vratila se natrag. Pljusak je trajao još gotovo čitav sat, a onda je zavladao mir. Čulo se samo kako automobili u daljini režu mokre ceste.
