Svake tri godine kada dođe, najprije se uputi u zabačeni restorančić na srdele i čašu crnog vina. Potom sjedne na terasu jednog kafića u centru i zapali svoju kubansku cigaru. Kada to obavi, krene u obilazak starih prijatelja.
Dok ih ljubi osjeća da svi gledaju njegov tupe. Prije nekoliko godina imao je kosu, ali ona je u dvije godine sasvim nestala. Nije čuo za takav slučaj osim ako ljudi nisu bili na kemoterapiji. A on nije. Bio je posvuda po Australiji, u svim većim gradovima, upoznao ljudi da ti pamet stane.
Sada je bio bez svoje kose. Sjedio je ispod nečije vinove loze i iznova prebirao po uspomenama koje su bile toliko stare i nejasne da su se stopile jedna s drugom. Bio je nepopravljivo ćelav.
***
Ružica Aščić
foto:
BJ Carter
