Noću sanja hangare i djecu koja ubijaju djecu. Jedna djeca polažu glave na panjeve, a druga na njih zamahuju sjekirama. Stalno u hangare dolaze nova djeca i stalno na vratove padaju druge sjekire. Krvnici djeca kasnije se vesele uz sokove i čokolade, a svuda oko njih razbacane su glave.
Danju ne sanja ništa, ali svejedno spava. Lopta se sedam dana ne pomiče ispod njegova kreveta, a on vjeruje da se sama od sebe kotrlja hodnikom i vraća nazad.
Kada napuštam bolničku sobu, zbog bijelog kukičanog pokrivača koji sam stavila na njega izgleda kao dijete bolesnik. Nekada mi se čini kao starac bolesnik, ali uvijek kada ga napuštam najviše liči na dijete.
Ti si moja vjeverica crna, kažem mu dok se približavam vratima. Ti si moja... kažem, a njemu je svejedno. Gleda i prati neće li za mnom krenuti njegova lopta.
***
Ružica Aščić
foto:
Thomas Hawk 
