Boro nije sudjelovao u raspravi što su je galameći vodila njegova dva prijatelja. Ležao je na zadnjem sjedalu i gledao kako s neba nestaje bijeli trag aviona. Suvozač je predlagao da se popnu na trotoar i odvezu do male sporedne ulice jer to je jedini način da u ovom trenutku izbjegnu gužvu i stignu na utakmicu. Plašeći se za svoju sigurnost i sve ono što bi zbog tog prijestupa moglo uslijediti, vozač je odbijao prijedlog, hineći samopouzdanje.
Kad se trag aviona potpuno izgubio a nebo opet postalo čisto i plavo, Boro je ustao te neobično autoritarno i mirno rekao da se rasprava treba okončati, da moraju zaobići gužvu kako je predloženo. Dodao je da ih policija neće primijetiti jer su svi fokusirani na sudar. Sunce je pržilo i stvaralo neku vruću, gustu maglu u kojoj bi se, kao i u pravoj zimskoj, moglo sakriti.
Vozač i suvozač su zamijenili mjesta i auto se oprezno poput zvijeri popeo na travnjak pored ceste, a onda pojurio sve brže u bijeg. Boro se nije obazirao na luđački smijeh svojih prijatelja; gledao je iznad sebe krošnje japanskih trešanja sve dok nisu sretno skrenuli u sporednu ulicu.
