Zamolio me da sjednem pet minuta, jer će ključ za čas biti gotov; rekao mi je da pripremim sedamdeset kuna i nastavio u veselijem tonu, zaigrano kao da me namjerava prevariti.
- Znaš s kojom bih riječi ja počeo kad bi ko djeca igrali kaladont?
- Ključ?
- Bravo. I šta bi ti odgovorio na riječ ključ?
- Ne znam...
- Daj neku riječ!
- Učiti.
- Tikva.
- Van.
- Kako?
- Van, kao...
- Aha, aha! Analizirajte.
Kako je igra odmicala, bio je sve nemirniji; znoj mu se počeo kupiti po čelu dok je brusio ključ.
- Težak.
- Ako.
- Kosa.
Zaustavio se i obrisao čelo. Pogledao me, s mukom progutao pljuvačku i rekao: Sastavljač. Ja sam se zamislio, a on je prišao pultu, pružio mi ključ i bojažljivim glasom upitao:
- Nema ništa sa ač?
- Stvarno ne znam.
- Dobro promisli!
- ...Stvarno mi ništa ne pada na pamet.
- Jednom je jedan moj... prijatelj... reko... Ačkar.
- Šta je ačkar?
Laknulo mu je, nemir je popustio, ali bio je potpuno shrvan. Sjeo je kao nakon teškog posla, gledao negdje po zidu u ništa govoreći isprekidano, kao da se meni više ne obraća nego priča sa sobom i svima.
- On me uvjeravao da je to igrač, nogometaš... Ali zašto... Zašto je... Bio tako... Koji nogometaš... Znate li vi da je bio neki Ačkar, nogometaš?
